Nisam znao
kako da izgovorim „oprosti“
a da ne zvuči
kao riječ bez korijena.

Zato sam uzeo cvijet.

Ne onaj savršen,
ne onaj što traje dugo
u tuđim rukama,
nego jedan mali,
pomalo nesiguran,
kao ja
kad stojim pred tobom.

Nosi u sebi
više tišine nego mirisa,
više priznanja nego ljepote.

Jer šta je izvinjenje
ako nije
skidanje ponosa
latica po latica…

Pred tobom.

Znam,
riječi sam trošio olako,
kao da ih ima beskrajno,
kao da srce ne pamti
svaku nepažnju.

A pamti.

U tvom pogledu
ostala je pukotina
koju nisam vidio na vrijeme.

Sad je vidim
u načinu na koji ćutiš,
u tišini koja više ne traži
da bude razbijena.

Zato ti ne donosim obećanja.
Ona su najlakša.

Donosim ti ovaj cvijet
krhak, prolazan,
iskren koliko mogu biti.

Ako ga primiš,
ne znači da si zaboravila.
Ako ga odbiješ,
ne znači da nisi osjetila.

Samo znači
da između nas
još uvijek postoji
nešto što vrijedi pokušati.

Jer izvinjenje
nije riječ.

To je ruka
koja ne zna
da li će biti prihvaćena,
ali se ipak pruža.

To je cvijet
koji ne liječi sve,
ali kaže:
„Žao mi je
što sam bio čovjek
koji te povrijedio.“

I ako ga ostaviš
negdje sa strane,
bez vode, bez pogleda
ja ću razumjeti.

Ali ako ga staviš
blizu svjetla,

možda…
možda naučimo
kako da ponovo
rastemo.

Viktorija Stojovska