U svakom koraku osjeti se težina i onaj posljednji uzdah za minulim ljetom što uskoro zatvara svoja vrata. Da budem iskrena, čovjek cijelu zimu čeka ljeto, a ipak, sa prvom žegom se u njegovom srcu rađa kajanje. Nerijetko ni sami ne znamo da pročitamo svoje misli i razriješimo vlastite zagonetke. Možda život ispisuje priču, ali mi ostavljamo trag na svojim stranicama.

Oduvijek sam posezala za toplinom, za onim mjestima i srcima koja su mi se činili poznatim. Vjerovala sam da takve stvari predstavljaju dom, okrilje pod kojim možeš da se sakriješ, i od života i od ljudi.

Maštala sam o svojim vrtovima neshvatajući da sam gajila sjeme čežnje. Ovo mehko srce još uvijek čezne za svojim ognjištem i treperi novim nadanjima sa prvom zorom u svitanje.

U tišini vremena katkad svjesno gradimo svjetove u svojoj glavi o onom nedostižnom. Nedostižnim se može nazvati i svaka neuhvatljiva zraka sunca čiji dodir osjetim izvirujući kroz usijano okno starog prozora.

Neumorno iščekujem obećani susret, premda su i obećanja samo riječi koje lahko skliznu sa usana, ali se zadrže na tuđem srcu. Ono pamti svaki slog koji se urezao u njegovoj srži dok polahko tone sa zadnjim zrncem istine.

Istina se često provlači upravo na onim mjestima koja su skrivena od pogleda, ali ne i od duše. A ponekad se nađe i u okršaju sa laži pred površinskom refleksijom zrcalne ploče. Da budem iskrena, nakon takvih sukoba obično uslijedi vrlo poznat ishod - skupljanje slomljenih sjena i razbijenih odsjaja - a nekad su za biće predstavljali zavičaj.

Zavičaj stanuje pod zrakom sunca za kojom čeznem svakog dana, a znam da je predaleko. Ni puste udaljenosti ne mogu osporiti činjenicu da je i Sunce samo još jedna zvijezda. Pod noćnim nebom blješti još čitava galaksija, cijeli pregršt sjajnih zvijezda. Nikada ne znaš gdje stanuje tvoja, ali kada naiđe, osjetićeš toplinu, drugačiju od onih koje su te do sada grijale. I njeno ime će biti Ljubav.