,,Ime mi je Amar.
Imam 7 godina.

Nikada neću zaboraviti kako je rat počeo.
Mama me držala u krilu dok su prvi pucnji odjekivali ulicama. Pitala me da li se bojim.
Rekao sam joj da se ne bojim, jer sam mislio da je sve to neka loša igra odraslih.
Ali onda su nestale igračke, nestao je moj krevet, nestalo je sve što je činilo moj svijet sigurnim.

Ulice su postale puste, ali ispunjene strašnim zvukovima. Tata je govorio da ne smijem gledati kroz prozor, ali nisam mogao odoljeti.
Vidio sam ljude kako trče, neke kako padaju i ne ustaju. Nisam razumio. Mislio sam da su se samo umorili.

Najgore su bile granate.
One koje dolaze niotkuda, koje ne biraju gdje će pasti.
Igrao sam se sa prijateljem ispred zgrade kada je jedna pala blizu nas.


Nisam odmah shvatio šta se desilo. Ležao sam na zemlji, uši su mi zujale, a nešto toplo i ljepljivo curilo mi je niz ruku.

Pogledao sam u svog prijatelja – bio je tamo, ali nije se pomjerao. Pitao sam ga šta čekamo, ali on nije odgovorio.
Mama je istrčala, podigla me i odnijela unutra. Vrištala je, ali ja nisam znao zašto. Tek kasnije sam shvatio – moj prijatelj se nikada više neće igrati sa mnom.

Glad. Strah. Hladnoća.
To su tri riječi koje su bile moj svijet.

Nema čokolade. Nema mlijeka. Nema doručka, osim ako mama negdje ne pronađe komad tvrdog kruha.

Ponekad smo satima čekali u redu za vodu.
Jednom je granata pala tačno na ulicu, gdje je bilo mnogo ljudi.
Više nikada nisam vidio one žene koje su stajale ispred nas.

Škola je postala podrum.
Knjige su bile poderane i prljave, ali su nam učitelji govorili da učimo, da se ne predajemo
Pisali smo po novinama jer papira nije bilo. Nekad smo pisali i po zidovima.

Jednog dana, mama mi je rekla da idemo u bolnicu posjetiti tetku. Nikada neću zaboraviti miris tog mjesta – miris krvi, lijekova i smrti.

Djeca su ležala na krevetima, neki su imali zavoje umjesto ruku i nogu.
Vidio sam djevojčicu bez oka kako se smiješi mami, kao da joj nije ništa.
Bila je hrabra. Ja nisam bio.

Kad je rat konačno prestao, ulica je bila puna ljudi, ali niko nije slavio.
Bili smo kao duhovi, hodali među ruševinama i brojali ko nam je ostao.
Moj tata nije. Moj prijatelj nije. Mnoge druge oči koje su me nekada gledale, više nisu bile tu.



I neću zaboraviti da je svijet šutio dok smo
mi umirali."




Osim direktnog stradanja, djeca su trpjela i zbog života u stalnom strahu, teških psiholoških trauma koje su nosili, često bez roditelja i u uslovima koji su ih lišavali osnovnih potreba.

Mnoge porodice su izgubile svoja najmlađa bića, a poslijeratni svijet je morao nositi te teške rane.

Ove tragedije nisu bile samo statistike, već su bile stvarna, ljudska iskustva.

Svaka smrt bila je nepovratni gubitak, a bol koju su roditelji, braća, sestre i cijeli grad osjećali, bila je nezamisliva.
Djeca su trebala biti zaštićena, a umjesto toga postala su prva žrtva sukoba, koja su nosila teret rata na svojim leđima.

Iako je prošlo mnogo više,važno je razumjeti da rat nije samo o vojnicima i bitkama, već i o nevinoj djeci koja nisu imala šansu da odrastu u miru
To je lekcija koju ne smijemo zaboraviti .
Mir je najdragocjeniji dar koji možemo dati budućim generacijama, kako nijedno dijete nikada više ne bi postalo žrtva rata.