Daleko si...

Ne u kilometrima, nit' u mapama koje brišu kiše, nego u onoj neuhvatljivoj daljini što počinje pod kožom i završava negdje između par neizgovorenih riječi.

Tamo gdje si nekada stajala, sada je praznina koja udara kao crkveno zvono, i kao svaka misao odzvanja o zidove k'o vojnik koji se vraća bez drage svoje.

Gradovi prolaze kroz mene, ljudi govore, tramvaji zvone, ali sve je to samo kulisa za tvoje odsustvo koje raste kao neka tiha, uporna bolest.

Daleko si, i ta daljina nije put kojim bih mogao krenuti, nego sudbina koju nosim kao stari kaput, iznošen i težak, ali jedini koji imam.

Sjećanja dolaze kao mutne parade, sa zastavama koje su odavno izgubile boju. Tvoj glas, sada je tek šapat u hodnicima mog' razuma, i ja ga lovim kao što se lovi dim , uzaludno i tvrdoglavo, svjestan da mi izmiče.

I pitam se, u tom beskrajnom unutrašnjem monologu, da li si i ti negdje tamo, u nekom drugom vremenu, isto ovako daleko od mene kao što sam ja od sebe.

Daleko si...

I možda je to jedina istina koja je preživjela sve naše zablude. Sve drugo se raspalo pod teretom svakodnevice, pod težinom riječi koje nismo znali izgovoriti na vrijeme. Ostala je samo ta surova činjenica: ti si tamo, ja sam ovdje, a između nas je beskraj koji ne priznaje mostove.

A ipak, u toj pustoši, nešto u meni i dalje odbija da prihvati poraz. Kao posljednji plamen na vjetru, treperi misao da daljina nije kraj, nego kazna – i da će, možda jednom, neko vrijeme koje ne poznajemo znati kako da nas izmiri.

Do tada, ostajem ovdje, sa tvojim odsustvom koje me prati kao sjena, i sa tišinom koja govori više nego što smo ikada znali reći.

Daleko si...