Otvaram oči, refleksnim pokretom umrtvljenog palca desne ruke ugasim alarm, te se uz penzionersko pucketanje kičme iščupam iz ralja kreveta. Nakon pranja zuba i seanse navikavanja na metastazu podočnjaka pred kupatilskim ogledalom, moj dan može, a zapravo i mora da počne. Dan u životu vršnjačkog edukatora.

Taj dan nije kao dani Tanovićevog berača željeza. Njegove muke, njegov krst koji ponosno nosi na leđima sačinjen je od svakodnevnih, egzistencijalnih (ali ne i egzistencijalističkih) i zdravstvenih problema. Širok spektar mukotrpnog tavorenja u rodnom vilajetu, od gladne djece, preko lošeg uroda sekundarnih sirovina, pa sve do bolesne supruge bez obavezne, svevišnje zdravstvene knjižice. Sa druge strane, iza zavjese bosanskohercegovačke kolotečine, moje brige su civilizacijske, moralne, epohalne – takvog tipa da se zapitate zašto su moji pretci odlučili da se dosele upravo ovdje – u šejtanov trougao omeđen Drinom, Savom i Jadranom.

Upravo tu, preciznije u Banjaluci, rođen sam prije malo više od osamnaest godina. Da, i tada su vrućine bile nezapamćeno nezapamćene i tada su trešnje bile preskupe i da, i tada su plate bile male. Da ne zaboravim da se i tada zveckalo oružjem, političari su hapšeni, a potom proglašavani herojima, blokiran rad institucija. Naravno da smo i tada poznavali drevne vještine pranja novca, korupcije, nepotizma i tenderskih krađa. Sve je isto, samo što sam u međuvremenu rođen ja i još apokaliptično mali broj djece, što, kao što možete pretpostaviti malo koga zabrinjava, jer zašto da se djeca uopšte rađaju kada će se jednog dana svakako odseliti kao i ostalih više od 60 000 stanovnika koji su trajno napustili jadnu nam jedinu. Trudim se da i moja budućnost ne postane takva – imigrantska, iseljenička, dijasporska ili gasterbajterska. Tamo ih nema, a ovdje nisu.


Već sam napisao da sam rođen u Banjaluci. U gradu čija se istorija piše od 1992. godine, odnosno od početka ko zna kojeg rata na tlu Bosne i Hercegovine, koji je samo površno nazvan građanskim. Grad koji je za tri godine rata, čija borbena dejstva nije ni osjetio izgubio više od 60 000 stanovnika. To nije bilo 60 000 čačkalica, eksera ili cigara. Radi se o 60 000 ljudi, satkanih od nejestivog mesa i napetih živaca, hrskavih kostiju i želatinozne masti, prožetih mišićima, nafilovanih snovima, razmišljanima i emocijama. To je 60 000 ljudskih bića koja su ovaj grad bespovratno napustila.

Od tada vladajući režimi stvaraju neku novu, New Age Banjaluku. Da bi se takav poduhvat uspješno izveo neophodno vam je par decenija negiranja ratnih zločina, falsifikovanja prošlosti, kultivisanja radikalizma i po neko spaljivanje arhiva grada. Grdno se varate ukoliko pomislite da je to lak posao. Mnogo planiranih, strateških napora potrebno je uložiti da bi se smrskala duša grada. Neopipljivo postojana i snažna u svojoj zakulisnoj tišini.

Dok vam ovo pričam presvukao sam se, ćalabrcnuo komadić sinoćnje večere i skuhao kafu. Nježno povlačim skute svileno – bijele zavjese iza koje se pojavljuje umrljani prozor na francuskim vratima. Danas je 9. april. Vani je prohladno i svježe, ali ne pada kiša. Barem nešto, pomislih, sretan što u školu mogu biciklom, pošteđen urbane pošasti javnog gradskog prevoza. Biće to visokorizična, petnaestominutna vožnja, ukršena tradicionalnim rupama na cesti i muzičkom pratnjom sirena sabahile nervoznih vozača.

Život u takvom gradu, već čitavo punoljetstvo provodim u neprestanoj opservaciji. Posmatram grad koji gubi identitet i ljude izgubljene u sebi i u gradu u kojem stanuju, jer ovakav, domaći model opstajanja ne može se nazvati životom. Mukotrpan je to hobi, ali mu je teško ne pribjeći usljed stalne interakcije sa speicfičnom sortom zakržljalih homo sapiensa. Ukoliko imate dovoljno sreće da shvatite ko ste, stanje opservacije vrlo brzo postane obogaćeno razočaravanjem, stihijski ubitačnim razočaravanjem u sve živo, ali i mrtvo. Kada ste navikli na s(r)tanje u kojem preživljavate vaš očekivani sljedeći korak je bijeg. Jedina medicinski opravdana varijanta kojom štitite mentalnu strukturu ličnosti.

Listam portale i njihove sočne naslove, ali i trule uvodnike. Prigrlio sam ovu sredoviječnu naviku nasušne opšte informisanosti kao pokušaj bijega od sopstvene realnosti. Lakše je kada znam da je nešto bitnije čak i od mog života.

Tarifni rat Kine i SAD-a. Proljetna ofanziva Rusije na Ukrajinu. Raketni napad na gazu, 35 poginulih. Barselona savladala Borusiju Dortmund sa 4:0.

Divan početak dana, zar ne? Isti kao i svakog prethodnog, ali i bilo kojeg budućeg, a čini se da vijesti polako počinju da se ponavljaju.

Po povratku iz Sarajeva shvatio sam da je naša prestonica izgradila solidan imidž metropole. Metropole veličinom, estetikom i istorijom, ali u svom meritumu ta metropola ostala je okovana usađenom mahalskom igrom za raju i zanemarivanjem taktike. Sama sebi najveća kočnica. Osim hroničnog smoga, njom idalje odiše nepresušni povjetarac duše, upečatljiva sinergija mirisa grada koji idalje posjeduje sam sebe. Originalno neotuđen. Teško sam skrivao ljubomoru, ljubomoru zbog toga što moja Banjaluka ne može da bude kao moje Sarajevo.

Zapravo ja nikada nisam upoznao tu famoznu, prijeratnu (pridjev koji prezirem) Banjaluku, o kojoj znam samo onoliko koliko su mi ispričali njeni onovremenici.

Pozdravljam majku sa dobro jutro, dok gutam slatkasti gutljaj kafe. Ona mi ne odgovara na prvu, već nastavlja svoje krmeljavo teturanje prema kupatilu. Kada bi vas život zaista pregazio zasigurno biste se zvali Nermina, a uz to biste bili i moja majka. Velikomučeničko stvorenje sudbinski predodređeno za patnju. Zašto? Zašto baš ona od 8 milijardi nas dvonogaša? Nije jedina svakako, ali je njena borba meni najbliskija, jer sam i ja vremenom postao njen sapatnik.

Edukatorski trening koji sam prošao jedno je od iskustava koja ili vam se naprosto dese ili ih nikada ne doživite, s tim što na početku uopšte niste svjesni koliko je teret vaše odgovornosti stvaran i pulsirajuće živ, neizbježan. Prvi put sam osjetio realnu opipljivu moć. Ne onu maničnu, bolesnu moć vladanja, već snagu običnog čovjeka (ako jedan takav uopšte postoji) čiji će glas, ton, riječ ili krik u masi značiti nešto. Naboj koji se rađa kada bunt biva oplođen intelektom.


Razdanjuje se. Sviće – što bi popularno rekle horde raznovrsnih kvazipatriota. Izgleda da im je to novi omiljeni komercijalni slogan. Jutro mutira u dan. Debela larva kojoj izrastaju krila pod čeljustima zubatog sunca. Majka je došla sebi. Čudno je kako čovjek izgleda umornije nakon spavanja, nego prije istog. Valjda je estetska opomena da san ne treba prekidati.

Jel' danas držite onu radionicu?

Držimo.

I šta kontaš, kako će proći?

Ne znam jebiga, to me i plaši. Ako ne budu dovoljno aktivni od toga nema ništa.

Ukoliko vam ikada padne na pamet da uništite jedno društvo, biće vam potrebna puna podrška tog istog društva. Urođena naklonost ka autodestrukciji. Kao i za svaku drugu uspješnu operaciju neophodno je ljudstvo. Preplašeno, izgubljeno, ucijenjeno, potkupljeno, krvavih očiju i praznih želudaca ili jednostavnije – stado. Beee! BEEE! Šarmirano ispraznom retorikom, sistematski zaglupljeno.

Uvukao sam nogu u patiku, a potom navukao jednu od mnogobrojnih jakni za prelaz koje čame u mom ormaru, da bih zatim okrenuo ključ u bravi i otvorio vrata.

Majko odoh.

Sretno sine, javi se kad stigneš.

Spustio sam bicikl niz dvorište i počeo da pedalam ka izlazu iz ulice. Ulica se zove Jovana Cvijića, da, baš kao u pjesmi pokojnog Balaševića, s tom razlikom što je geograf i akademik bio rođeni Novosađanin, a moja ulica se prije rata (naravno) zvala Tabaci, prema staroturskom nazivu za fabriku kože. Jedna je to od posljedica čišćenja omražene osmanske zaostavštine. Pitam se koliko mojih komšija uopšte zna ko je bio Jovan Cvijić?

Takvo društvo, koje u izobilju svoje letargije ravnodušno prihvata sopstveno samouništenje osuđeno je na propast, osim u slučaju da postoji nekolicina pojedinaca čije aktivnosti prkose kolektivnom potopu biblijskih razmjera. Jedan takav pojedinac (na sreću ili na žalost) sam i ja. Upravo zbog toga održavanje radionica bila je odlična prilika da se još dublje zagledam u najsitnije pore društva, ali i da shvatim (ili makar pokušam) zašto smo toliko ignorantni prema sopstvenim životima?

Stigao sam do škole. Neodoljivo me podsjeća na zatvorsku jedinicu u više aspekata naravno, ali najprije u onom arhitektonskom, a uz to mi se čini da im je i namjena sve sličnija. Vezujem bicikl za banderu ispred ulaza.

Jutro čika Dragane, kako je?

Pozdravljam domara, a zatim odlazim prema upravi škole. Sada je neophodno meko i sa par delikatnih dodira pristupiti krhkoj strukturi suvišne administracije jedne obrazovne ustanove. Za početak neophodno je da sve iznova ponovim pedagogici, koja će moje riječi prenijeti direktorici u kancelariji pored, jer ona zaboga ne može da me sasluša odnosno ne želi. Potom, kada sve bude iznova odobreno trebam ponovo otići do čika Dragana, kako bih ga zamolio da velike stolove slavskog tipa prenese iz školskog podruma u hol, te da mu usput obećam pomoć dežurnih fizikalaca iz razreda. NKV gimnazijskog tipa.


Nakon prve runde objašnjavanja proces se ponavlja, ali ovog puta za predmetne profesore kod kojih imam čas tokom trajanja radionice. Instinkt okorjelog prosvjetnog udarnika uvijek predosjeća sumnju. Oni misle da se ja zajebavam pokušavajući da izbjegnem upravo njihovo gradivo, gradivo od životne važnosti, recimo iz povijesti religije ili hemije. To je otvoren napad na njihov ionako poljulani obrazovni integritet, jer kako to izgradnja mira može da ude važnija od Haber – Bošove sinteze amonijaka ili svetih tajni hrišćanstva.


Okujte ih nebuloznim pravilima, a kao zaštitinke pravila imenujte nesavjesne rukovodioce umjesto istinskih lidera. Tako će se povjerenje u rad bilo koje institucije naprasno izgubiti. Strah od kažnjavanja će se svakako održati.

Nakon preživljena dva časa silazim u hol kako bi sve bilo spremno na vrijeme. Radionice sa mnom vode Mia I, Mia II i Iris. Zaduženja smo podijelili shodno individualnim sklonostima. Iris je riječ nepotizam prvi put čula prije par mjeseci na treningu u Sarajevu. Budući da njene sposobnosti izlaganja nezadovoljavaju potrebe naše radionice, njoj smo ostavili iznimno zanimljiv birokartski segment. Skeniranje QR kodova, sklapanje zapisnika i fotografisanje. Nas troje, obe Mie i moja malenost vodimo radionicu i pomažemo učesnicima u rješavanju kretivnih zadataka. Hol je zagušljiv i korz njega konstantno neko prolazi, što nas ometa dok stolove označavamo šarenim brojevima na papiru formata A4, postavljamo balone mira i raznobojne markere koje nam neumoljivo kradu iz radionice u radionicu.

Proaktvnim pojedincima i organizacijama uskrati sredstva, te ih što češće targetiraj kako bi njihov život u krvoločnoj zajednici sljedbenika postao što opasniji. Tako će vermis dubitationis početi da se meškolji, sve dok njegovo ljigavo gmizanje ne nadraži receptore za preispitivanje.


Za danas smo odabrali radionicu Pokreni MIR. Stepen međusobne interakcije između edukatora i učesnika izuzetno je koristan kako bi se grupa animirala da sarađuje, ali i da otvoreno iznese svoje stavove. Prvi učenici pristižu, naravno da njihova lica ne odišu entuzijazmom, ali smo upravo takvu početnu reakciju i očekivali. Uzimaju papirić na kojem piše broj grupe i nevoljko sjedaju za sto označen istim brojem. Zabrinuto se zgledaju analizirajući s kim su u grupi. Vremenom sam shvatio da postava članova grupe sa sobom nosi preliminarnu težinu, naročito zbog privatnih odnosa, što uvelike odlučuje o konačnom rezultatu.


Uzgred budi rečeno, veoma je korisno promovisati trendove narastajućeg hiperindividualizma. Obrasca ponašanja, a ujedno i stanja duha koji blokira osjećaj za osnovne potrebe onih ispred, iza, pored ili iznad nas. Dobrovoljno otuđenje.

Započinjemo radionicu uvodnim riječima, te već u startu dolazi prvo čudno pitanje:

Ko vas plaća za ovo?

Dirljivo. Vrijedno aplauza.


Nastavak u sljedećem tekstu...