DESET GROŠA

U podrumu kuće Atif-aga isplaćuje robu Mahmut-agi.
– …dvije stotine, tri stotine, četiri stotine, pet stotina i deset koje sam ti ostao dužan prošle godine.
Mahmut-aga pogleda u deset groša pored dogovorenog iznosa i začuđeno namršti obrve.
– Taj dug nije zabilježen u mojim defterima. Ja se toga ne sjećam.
– Nisi ga ni zabilježio – uzvrati Atif-aga. – Mali je to iznos da bi ga pamtio. Tada nisam imao kod sebe. Krenuo sam da pozajmim od brata, a ti si rekao da pamtim dogodine.
– I ti si svo ovo vrijeme pamtio taj dug? – začuđeno upita Mahmut-aga.
– Dug je dug – uzvrati Atif-aga – ma koliki on bio. Ja sam čovjek od časti, dina i imana. Meni tuđe ne treba.
– Pa fala ti – reče Mahmut-aga dok mu se na usnama razvlači osmijeh. – Stvarno si me iznenadio. Neka Uzvišeni bude zadovoljan tobom.
Gledao je s posebnom draži i zadovoljstvom u deset groša na svom dlanu. Stavio ih je u torbu, zahvalio se još jednom podižući svoj fes, tapša se po prsima i objema rukama stegnu Atif-aginu ruku dok su se pozdravljali.
– Ne razumijem, aga – reče Atif-agin sluga dok se Mahmut udaljavao iz avlije – zašto si mu dao deset groša kad taj dug nije zaveden ni u našim defterima.
– Zašto me o tome nisi obavijestio na vrijeme? – upita ga Atif, zakrenuvši glavu prema njemu.
– Zato što si mi rekao da radim samo kako mi ti kažeš – odgovori sluga strašljivo.
– Dobro si postupio. Znači da si izučio zanat povjerenja. A taj dug i ne postoji.
– Ne postoji? A deset groša? Zašto si dao? – upita sluga, približavajući se agi sad smirenije, jer zna da nije kriv.
– Znaš li ti kakav je Mahmut-aga trgovac? – upita Atif slugu, a ovaj šutnjom potvrdi da ne zna. – Vrlo je lakovjeran, naivan. Naslijedio je trgovinu od oca, ali ovaj posao nije za njega. Ružno je reći ahmak, ali kad neko dopusti da ga svako vara, ne znaš koju bi riječ upotrijebio. On više ne vjeruje nikome i trguje ne da bi se bogatio, već da bi imao za hljeba. U njegovim očima svi su ljudi isti, jednako pokvareni. Četiri godine kupujem njegovu robu i gledao sam kako kupuje i prodaje onima koji ga varaju. S istim gadljivim, prezrivim pogledom gledao je varalice i mene koji svoj ugled, čast i poštenje nosim od djetinjstva. Sa ovih deset groša i izmišljenim dugom srušio sam njegovu misao da su svi ljudi loši. Ne želim biti u istom košu s ostalima. Sad će me gledati drugačije, svjetlije, onakvim kakav sam zaprav ja.
Biće mi prijatelj.
Možemo divaniti.
Može mi se povjeriti.
I može biti miran jer znam da me moja savjest neće navesti da to zloupotrijebim.

Husein Muratović
Sanski Most,
2026.

*Priča NIJE iz prošlosti, NIJE preuzeta i prepričana od osoba starije dobi, već je plod moje mašte.