Pramenovi tvoji će jednog dana ponovo plesati s vjetrom. Do tada, odmaraj. - Tvoja unuka.
Prije 19 ljeta upoznah jednu djevojku.
Djevojku osmijeha bisernog,
što prostoriju krasi,
širom otvorenih ruku,
kao stvorenih za zagrljaje
i kose plave – kojoj ću se vječno diviti.
Pramenovi njene kose
izgledaše kao žitna polja.
Kad ih Sunce obasja
podsjećaše me na mehko zlato,
a kad bi vjetar zaigrao,
njene lokne - kao da plešu s njim,
sklanjale bi se,
da prikažu ljepotu njenog lica.
Ljeti, njena kosa
ličila je na blage valove,
more bez obala,
a po bijeloj zimi,
ispod pokrivača punog pahulja,
izvirivali su pramenovi plavoga sjaja.
Voljela je svoju kosu.
Reče mi da po njoj je poznaše.
Po ukrasima što
rado stavljala je u nju,
šnalicama i ukosnicama
različitih boja.
Pa kad god bih je vidjela,
kosu bih joj pohvalila,
a ona bi uzvratila nevinim pogledom
i onim osmijehom što srca osvaja.
Viđoh je i nedavno,
no primijetih da kovrdže plave krije
pod kapom čudne vrste.
Ne ugledah nijedan pramen,
pa ni na trenutke gdje vjetar bi zaplesao.
Njen osmijeh bio je iskrivljen,
a zvučala je kao da joj nešto glas krade.
Kao da se bori.
Kasnije saznah da se jeste borila,
a borba je bila sumorna.
Pa zato dade svijetu
svoju kosu plavu,
a zauzvrat dobi
život i novu šansu.
Pa smijehom proba
prestići valove tuge,
a kapom prekrila je
svoju najveću tajnu.
Hej, lokne,
izgubljene kose plave,
kome li ste sada
osmijeh dale?
