Dok sam pisala naziv članka nasmiješila sam se apsurdnosti riječi prijatelj kada dođe među pogrešne ljude.

Nedavno sam shvatila da sam konstantno pogrešnim imenom nazivala razne ljudske funkcije u mom životu. One koji su mi poznanici ili kolege nazivala sam prijateljima. Svi su imali različit stepen funkcije, a stavljani su u isti kalup. Isti naziv.

Toliko nismo naviknuti da drugi imaju bilo kakvu drugu funkciju osim prijateljsku pa svima dijelimo i lijepimo pogrešne etikete. Što duže etikete stoje na pogrešnom licu to smo mi mizerniji.

Dragi dnevniče,

danima osjećam veliku dozu sivila oko sebe, a unutar mene živi žuta boja. Konverzacije koje se vode oko mene su isprazne. Ljudi oko mene su prazni. Sve je tako tiho i pusto. Osjećam lošu energiju unutar sebe, a ne znam njen uzrok. Napokon sam okružena malim, ali pravim krugom ljudi. Taj krug mogu izbrojati na prste dvije ruke. Mama kaže da pravi prijatelji ne postoje i da pazim kome otkrivam svoje snove, nisu svi iskreni i ne žele mi svi dobro. Usaglašavam se sa njom, nisu svi iskreni, ali mislim da pravi prijatelji postoje, jer imam svoj mali krug. Jedino se nikako ne mogu riješiti ovog sivila koje se osjeća u zraku.

...

Prošle su dvije sedmice i sada svoj krug mogu izbrojati na prste jedne ruke. Neki su morali otpasti, jer su imali pogrešnu etiketu na sebi. Nisu mi bili prijatelji, samo su se plašili biti mi neprijatelji. Nisu mi bili prijatelji, jer im je ljubomora pomutila um. Nisu mi bili prijatelji, jer ne znaju kako se ta funkcija obavlja. Bili su lekcija. Lekcija da svaka funkcija mora imati svoju etiketu i da neće na svakoj etiketi pisati prijatelj. Ne može mi svako biti prijatelj, jer postoje oni koji crpe moju energiju i miješaju sivilo sa mojim šarenilom.

Prvi put kada sam pomislila da griješim bilo je onda kada sam poželjela biti dobra prema svima, svakome poželjeti dobrodošlicu gdje god se nalazila. Mnogi to ne zaslužuju i nije me stid to napisati. Mnogi ne zaslužuju ni zrno pažnje ili dobrote, jer im je duša satkana od čistog zla! To zlo je često duboko skriveno, a očituje se kroz pasivnu agresiju i pokoji takav komentar. Očituje se kroz manipulaciju, vrlo dobro zapakovanu.

Ta pasivna agresija dolazi iz nedostatka ljubavi prema sebi i osjećaja manje vrijednosti koji si osoba sama postavi. Dolazi iz želje za dokazivanjem, želje za vrhom /kom ni u kojem slučaju ne pripada/.

Odbijam vjerovati da zli ljudi zaslužuju bilo kakav vrh, za njih je rezervisano isključivo dno i pakao!

Dragi dnevniče,

sivilo je napokon nestalo!!! Oni kojima sam zatvorila vrata svoje ljudskosti su ti koji su mi donosili tonu sive boje. Sada napokon osjećam žutu. Sretna sam! Ispala sam krajnje naivna, jer sam htjela biti prijateljica onima koji to ne zaslužuju. Šutjela sam na pasivno agresivne komentare upućene meni i time izdala ono za šta se najviše zalažem - poštovanje prema samoj sebi. Neću više tako. Sada će svako dobiti čudovište koje neprestano dira i budi.

A kako shvatiš da ti neki ljudi nisu prijatelji?

Kada osjetiš taj grč i nemir u stomaku.

Kada osjetiš konstantno nametanje osjećaja krivice, jer si nešto uradila bolje od njih.

Kada osjetiš da iza svake njihove čestitke stoji veliki ljubomorni plamen.

Kada osjetiš da im više nije mjesto u tvom životu.