DOBRI AHBAB

Ne prilazi zlu. Nemoj ni da pogledaš. Okreni leđa i otiđi daleko, ako treba i u beznađe, samo se ne oslanjaj na zlo koje će tebe i ljude oko tebe baciti u ponor.

U blizini džamije, između dvije isturene kuće, između dvije sjene, malo zavučena i zabravljena, stajala je jedna trošna kuća. Kuća sa prizemljem i niskim zidovima, sa malim vratima i prozorima bez zavjesa. Zidovi su se ljuštili, a krov, kojeg su držale truhle grede, jednim se dijelom naslonio na susjednu kuću. Svako neznan, kad bi bio upitan za ovu kućicu, sigurno bi rekao da je to kuća jetima ili možda kuća u kojoj spavaju fukare i bekrije. A kada bi bio upitan neko iz varoši, svi će reći da je to Sevdagina kahvana u kojoj se svakodnevno okupljaju varoški uglednici.
U maloj prostoriji, u ćošku pored peći, na minderluku spava stari dedo Sevdaga. Kad se prene iz sna, on, ležeći, mašicama razdrma vatru i čeka da neki aga, beg ili gazda uđe po svoju jutarnju ili podnevsku kahvu. Taj djed, duboko zašao u godine, kad god bude upitan zašto ovo mjesto malo ne sredi, zašto krov ne popravi, zidove ne okreči, on se prije odgovora osmijehne pa kaže:
– Kome? Djed je ovu kahvanu ostavio babi. Babo meni, a moja hanuma, kad je prestala rađati djecu, znao sam da je nemam kome ostaviti, jer muške djece nemam, samo pet zlatnih šćeri. Tad sam prestao da grbim kičmu za ovu kahvanu i prepustio sam je vremenu. Koliko je krov slab, imam osjećaj da je dan smrti isti i meni i njoj. Kad se krov sruči na kahvanu, i ja ću izdahnuti pod njim.

Iako je kahvana podsjećala na jazbinu za divljač, ti stalni gosti nisu dolazili ovdje piti kahvu bez posebnog razloga. Svaki od njih je želio tu tišinu i mir koje nudi ova kahvana, kao i razgovor u kojem su bili slobodni da, bez osvrtanja, pripovijedaju o svemu što se dešavalo oko njih, a posebno o vlasti koja nije voljela kritičare.
Za jednim stolom gazda Marko i Hasan-beg piju svoju jutarnju kahvu, polako, kako se ona zapravo i pije, dok igraju već drugu partiju šaha. Na suprotnoj strani tek prispjeli Omer-aga i Latif-efendi započinju svoju prvu turu šaha, uživajući u mirisu kahve.
Na lijevoj strani, uz prozor, naslonjen na minderluk, otvorenih usta spava danguba gazda Đorđe, a pored njega sjedi mula Mustafa. On je bio drugačiji od svih koji su dolazili. Šutljiv, miran, zbunjen. Kažu da je ovdje dolazio samo zbog kahve. Prozivali su ga za špijunažu, a kasnije su saznali da ga muče veliki dunjalučki kahari, zbog kojih je mnogo razmišljao.
Pored njega, zgroženo i razočarano, ustaje Davut-aga, bucmast tridesetpetogodišnjak. Taj pričalica i galamdžija pokušao je s njim porazgovarati jer nije imao nikog drugog. Kada je vidio da od tog posla nema ništa, ustade i, mašući rukama, udalji se od njega. Uzeo je stolicu, sjeo na nju naopačke između dvije partije šaha, mrmljao je i započinjao razne priče koje je donio sa čaršije, ali niko u tom trenutku nije želio da divani s njim. Ljut, bijesan, puhao je u prazno, nervozno tapkajući nogama, nastavljajući da se ljulja na stolici.
– Nemoj da se klimaš na stolici – promrmlja Sevdaga, držeći još uvijek oči sklopljene.
– Oh, Sevdaga, pa ti vidiš i zatvorenih i otvorenih očiju? – uskliknu Davut-aga kroz smijeh.
– Ne moram imati otvorene oči i čist vid, dovoljno je da čujem škripu i stegu. Nemoj da mi tu stolicu helać činiš. Mnogo je vrijedna. Trebalo bi je odnijeti u onu zgradurinu gdje stoje stare stvari, a narod blesavi k'o na dernek ide i div se. Ja, čudnog zemana, tobejarabbi. Kako se ono zove zgradurina, nešto kao kad se krave muzu. Muza… Muze…
– Muzej, moj Sevdaga. Muzej – uzvrati Davut-aga kroz blagi osmijeh. – Ovo, ako nečemu vrijedi, evo ja dajem glavu. Raspala se sa svih strana.
– Varaš se, moj Davut-aga. Da ljudi znaju ko je na njoj sjedio, otimali bi se za nju.
– Ko je sjedio, dinati? Sultan Abdulhamid?
– Ma jok, kakav Hamid. Švabo Ferdinand, kad je dolazio sa ženom Safijom.
Davut-aga se nasmija, ali nije želio kvariti njegovu priču preglasnim ismijavanjem, već to okrenu u svoju korist.
– A bitan insan, nema šta – podsmijehnu se Davut-aga. – A bolje da nije dolazio. Inače ga onaj mali ne bi zaskočio, pa ne bi došlo do onog belaja. Ehh, eh, gdje bi nam sad kraj bio…
Davut-aga se ušutio nakon ovih riječi. Okrenuo se prema Sevdagi, čekajući da nešto kaže, ali on je opet utonuo u san. Ostali se nisu otimali iz svojih misli i nisu pridavali pažnju toj priči o Velikom ratu, o kojem se uvijek ima nešto govoriti i raspravljati. Davut-aga još jednom otpuhnu, skide svoj fes, protrlja se po glavi i taman krenu da ode iz kahvane kad se vrata otvoriše i u kahvanu uđe jedan tridesetogodišnjak.
Smail-aga, kožarski trgovac, visok, uvijek vedar, nasmijan, bez crvenila i blijedila na licu. Kroz osmijeh mu izbija neka blagost koju prenosi na druge. Uvlači se u kahvanu skidajući svoj fes, selami sve prisutne i smješta se na svoje mjesto u ćošku minderluka, izvadivši iz prsluka duhan i kresivo.
– Evo ti tvog ahbaba i jarana pa idi s njim divani – reče gazda Marko, želeći da se Davut-aga konačno udalji od njih kako bi u miru završili partiju šaha.
– Pogledajte ga – tiho prošaputa Davut-aga gazdi Marku i Hasan-begu – kako uvijek može biti veseo, nasmijan. Vedar. Zdrav. Ne smeta mu samoća, a voli i da divani sa ostalima. Ne žali se na Sevdaginu kahvu, iako zna biti bljutava.
– Čuo sam te – promrmlja Sevdaga kroz drijemež.
– De ti spavaj – reče Davut-aga, okrenuvši se prema njemu, pa opet nastavi – Nikad nikakvog belaja nema ili, ako ga ima, brzo ga proguta. Oko mene se nešto malo okomi, meni se odmah drob skvrči. Mogao bih sve oko sebe rastrgati. A on, pazite ga, kao cvijet koji nikad ne vene.
– Onda je istina ono što govori – uzvrati tiho Latif-aga, a njih dvojica ga pogledaše upitno. – Sam kaže da ga ujutru iz kuće na hajr put isprati dova Allahu i najljepše oči na svijetu i njemu nikad ne može dan započeti, a ni svršiti ružno. Tako on kaže.
Davut-aga se udalji od tog tihog razgovora. Nasloni se na stolicu pa osmotri svog prijatelja Smail-agu, o kome su govorili. Sjedio je mirno, prekrštenih nogu, pušeći duhan, češkao se po glavi pa bi milovao svoju bradu, ali nije skidao onaj prijatni osmijeh s lica.
Davut-aga se pakosno osmijehnu pa reče...
– Ima onda u tome istine.Kažu njegova hanuma, nejma takve ljepotice do Stambola.Hmm...On je meni sumnjiv. Sad ću ja malo da potpalim vatru pa da vidim koliko je jak taj njegov ašik, koji mu očito dođe kao lijek za sreću.
– Šta ćeš učiniti?
– Samo gledajte i slušajte. Nije na odmet malo šege.
Davut-aga ustade, ostavi stolicu i krenu prema svom ahbabu.
Smail-aga se osmijehnu, vidjevši da mu prilazi njegov dobri ahbab.
– Dođi, moj dobri ahbabu – pozva ga rukom, napravivši mjesta sa desne strane.
– Moj dobri ahbabu, imam nešto da ti kažem. Belaj pa belaj – zavapio je Davut-aga.
Kad to Davut-aga izgovori, svi se okrenuše, nakratko pogledaše i opet se vratiše svome poslu. Zbunjeni Smail-aga, potapšavši Davut-agu po leđima, tiho mu se obrati:
– Kakav je belaj, moj ahbabu? Tu smo da pomognemo.
– Ne znam da li je belaj. Kako za koga, ali se tiče tebe.
– Mene? – osmijehnu se Smail-aga.
– Da, tebe se tiče, a zapravo se vezuje za tvoju – nagnu se prema njemu kao da želi sakriti, ali opet reče suviše glasno – da prostiš, hanumu.
Ostali podigoše zamišljena lica i opet ih pogledaše zbunjeno. Smail-aga ih pogleda, pa se obrati Davut-agi:
– A šta je to moja hanuma učinila da bi to bio belaj, a ticalo se mene? – reče Smail-aga, nagnuvši se prema svom ahbabu, nagovještavajući da bude tiši, ali on se sve više udaljavao od toga.
– Jazuk! Jazuk, moj ahbabu! – poviče opet glasno, udarajući dlanom o dlan. – Priča narod da je tvoja, da prostiš, hanuma juče prošla pola čaršije sa podignutim zarom. Guho bilo, vidjelo joj se cijelo lice. Tako kažu. Ako laže raja, lažem i ja.
Ostali ne pogledaše njih dvojicu, već se između sebe prošaraše pogledima.
– Moja hanuma! – uskliknu i široko se osmijehnu Smail-aga. – To si ti pogrešno čuo, moj ahbabu. Koliko samo ima Smail-aga u varoši.
– Ali jedan je kožar – nastavi Davut-aga vrlo ozbiljno, a s vremena na vrijeme okom namignu na ostale i njihove učestale poglede.
– Sve da se to vezuje za mene, to je neko smislio ili opet zamijenio. Moja časna hanuma? Ma nikada, moj ahbabu. Ona je časna k'o Hatidža i Fatima, radijallahu anhuma, i onda ti nemam šta dalje pričati. Narod kao narod. Pričat će uvijek i izmišljat će svašta. Kad je čaršija šutjela? Nikad.
Davut-aga je zbunjeno gledao. Gledao je taj njegov čvrsti, lagodni osmijeh i samouvjerenost bez traga ljubomore. Kod njega ni u jednom trenu nije bilo straha, stanke da razmisli ili pomisli nešto ružno. Držao se svog uvjerenja jer mu je tako srce govorilo. Davut-agi je to malo zasmetalo i povuklo ga iz šale u ljubomoru. Odlučio je šalu završiti do kraja.
– Ne znam kako možeš biti tako miran. Čudno, baš čudno, moj ahbabu. Skoro svi čaršijski momci su pripovijedali o njenoj ljepoti. Kažu, kao sultanija. A neko veli i da je nekom strancu kućna vrata otvorila otkrivenog lica, da prostiš.
Kad se spomenu ljepota, Smail-aga skide osmijeh s lica. Ostali se počeše smijati, neki u čudu, neki s razočarenjem gledati, a njemu kao da je neko podbacio žeravicu pod stopala, od čije toplote mu je glava počela da vrije. Koliko je bio ljut zbog tih riječi o njenoj ljepoti, toliko je bio ljut zato što mu njegov ahbab, prijatelj još od dječačke dobi, to govori naočigled svima. Sad ga je više gledao prezrivo nego što je mislio prezrivo o svojoj ženi. Spustio je cigaretu, opet se nasmiješivši, i potapša svog ahbaba po ramenu.
– Hvala ti što si mi na to ukazao, ali ja opet vjerujem da je to neka zabuna.
– Daj Bože, moj ahbab – uzvrati Davut-aga, potapšavši ga po ramenu.
Smail-aga se na tren nasloni pa se zamisli. Njegova žena uvijek ujutru, kada ga ispraća iz kuće, kaže gdje će taj dan ići, da li na čaršiju ili kod prijateljica, nekad kod rodbine ili roditelja. Juče mu ništa nije rekla. Osjeti neki strah i hladan znoj po leđima. Izbezumljeno je gledao Sevdagu koji je prilazio s kahvom. On skoči, iz prsluka izvadi dukat pa ga spusti na hastal i krenu namještati fes. Sa podsmijehom Davut-aga je sve to gledao, ali ga opet pogleda tužno, držeći se podalje od istine.
– Đe ćeš! – povika Sevdaga. – Đe žuriš! Nisi ni kahvu popio.
– Halali, ali moram ići. Sjetio sam se da mi neka roba dolazi.
Smail-aga se izbezumljeno vrtio u mjestu, u krug, tražeći svoj fes, pa u jednom trenu shvati da mu je na glavi i, bez pozdrava i bez one vedrine na licu, izleti iz kahvane. Kako se vrata zatvoriše, tako Davut-aga prasnu u smijeh.
– Eh, jesam ga potpalio! – grohotom se nasmija. – Izleti k'o strijela. Neka i on malo vidi šta je to posvađati se sa ženom, kao što se i ja sa svojom svaki dan koljem.
Davut-aga pogleda ostale. Niko se nije smijao kao onda dok je započinjao šalu. Opet na lice nabaci onu mrgudu.
– Eh, moj Davut-aga, moj Davut-aga – povika Sevdaga žalopojno, kupeći dukat sa hastala.
– Šta je, dedo Sevdaga? – prezirivo, kolutajući očima, poviče Davut-aga, pogledavši ga ukoso.
Sevdaga spusti svoju drhtavu ruku na njegovo rame pa se glavom nadvi nad njegovo lice.
– Sinko, sad si zapalio takvu vatru koju niko živ ugasiti neće, a s njom će izgorjeti čaršija. Ma kakva čaršija. Ima da gori Bosna i cijela Hercegovina. Pazi šta ti ja kažem.
Davut-aga se zamisli. Počeša se po glavi i opet pogleda ostale. Pojedini su ga gledali razočarano, kao nekog jadnika. Skočio je s minderluka i brzo izletio iz kahvane.

Niz čaršiju, žurnim korakom, kao da juri nekog, gazi preko klizave kaldrme Smail-aga. Iako zadržava svoje dostojanstvo, blago pognu glavu, sakri svoj osmijeh i krenu prema kući. Nije trebalo mnogo da prođe, a da ne privuče pažnju čaršije, gdje se i muško i žensko okretalo za njim, vidjevši ga nikad takvog: ozbiljnog, bijesnog, s brzim korakom, bez svog primamljivog osmijeha. U njemu je ključala neka vrućina, ali ne zbog proljetnog jarkog sunca. U tim pogledima koji su ga salijetali pomisli da ga gledaju zbog sramote koju je maloprije otkrio. Još više pognu glavu i pobježe kroz uske sokake, bez vreve i povika, dok su ga njegovi poznanici pozivali da zastane.
Niz jednu uzbrdicu zatetura kao stari bekrija. Uhvati se za kameni zid, skide fes pa obriša znoj sa orošenog čela. Uhvatila ga je strahota. Šta će biti ako to bude istina, pomislio je. Kako će živjeti s tim, i u kući i sa čaršijom? Ali ne — on se nije mogao pomiriti s tim. Toliko je čvrsto držao to u svojoj šaci, poricao i bio siguran da njegova žena nikad to ne bi učinila. Bio je siguran kao što sada vidi sunce iznad sebe, a ne nešto drugo.
Protrljao je svoje lice velikim, čistim rukama i spazivši da mu neko ide u susret, brzo vrati fes na glavu, namjesti prsluk i sako i s onim osmijehom krenu prema kući, bez trunka strepnje.
Lutao je tako, kao da je namjerno išao i zavlačio se kroz uske sokake da ne susreće ljude, a da put do kuće bude dulji, kako bi i on i čaršija što prije zaboravili. Kad je ugledao zidine svog ognjišta, nije mogao tek tako doći. Nešto mu je reklo da mora biti siguran. Vratio se par sokaka unazad i došao sa stražnje strane svog ognjišta. Uvukavši se u avliju kroz stražnju kapiju, čije baglame nisu škripale, tiho se prikrade pored kuće, ne znajući da ga sa gornjeg sprata ugleda njegova žena, hanuma Rabija, pa brzo strča niz basamake, obradovavši se povratku svoga voljenog muža.
Smail-agina namjera bila je jasna. Njegova hanuma je znala da je skoro otišao u čaršiju i da će doći poslije podnevskog namaza. Bio je siguran da ga nije mogla vidjeti jer je došao sa stražnje strane. Stajao je mirno, uz blagu drhtavicu. Desnom, drhtavom rukom pokuca na vrata, a nije prošao ni tren kada ih je ona otvorila, dočekavši ga svojim ozarenim, rumenim licem. Zelene oči sijale su na proljetnim zrakama. Bijeli osmijeh, njegovan misvakom. Duga crna kosa zbijena pod šamiju, a jašmak prebačen preko vrata. Nije skrivala ni glavu ni lice od pogleda stranaca.
Smail-aga zadrhta, kao da proguta komad stakla niz suho grlo. Opet rukom pokupi znoj sa čela.
Želio je u tom trenu prekinuti sve. Ponašati se kao da se ništa nije dogodilo. Preći preko toga kao preko neke male jaruge, sve zbog njenog divnog pogleda i osmijeha koji su ispunjavali njegovu snagu. U tom trenu, nešto poput crnog oblaka rastjera sunčeve zrake. Uvidje kako ona brzo, ravnodušno otvori vrata, tako oskudno odjevena, a mogao je biti bilo ko. Uvidje kako se jaruga koju je želio preskočiti pretvori u golemu provaliju. Nije imao snage vikati na nju i upirati prst u njemu čast. Ako je to bila istina u koju on još nije vjerovao, želio je uraditi nešto što će je natjerati da se bori za njihovu ljubav, za njihov brak. Želio je vidjeti koliko je njoj stalo do njih dvoje. Tako neće napasti na njenu čast, što bi je povrijedilo ako to nije istina.
Ušao je mirno u kuću, prošavši pored nje bez da joj se obrati, bez da joj uzvrati na njen osmijeh. Izuo je obuću, okačio svoj fes na klin i krenu prema divanhani. U hodniku ga ona povuče za ruku. Zbunjena, povuče svoj osmijeh i nasluti nevolju koja za sve ovo vrijeme nije bila u njihovoj kući. On se okrenu, pogleda je u oči pa obori pogled.
– Znaš… ne znam kako bih ti rekao – zamuca, pa nastavi govoriti, jasno skrivajući pogled. – Moramo se jedno vrijeme razići…
On sjede na kraj minderluka i sakri lice rukama. Hanuma Rabija iskolači oči. Usne joj zadrhtaše i ništa joj se na pomolu nije dalo da se suprotstavi i nešto kaže. Samo reče:
– Ti to mene raspuštaš… – tiho prošaputa s osmijehom, misleći da je to neka lakrdija, ali on ne odgovori ništa.
Ona se okrenu, ustrča uz basamake, lupnu dva-tri puta nečim jakim, pa se bijesna vrati držeći čantu u ruci i tako istrča iz kuće, zalupivši vratima.

Smail-aga je znao da će ona otići kod svoga oca, kod svoje majke. Znao je isto tako da ovo nije časno što je učinio, ali za bolje nije imao snage. Nije mogao pokrenuti raspravu po pitanju njene časti, jer to odmah za sobom povlači sumnju u njihov odnos, a ako nije pogriješila, onda će ostati povrijeđena.
Silno je vjerovao da će se, ako nije učinila ništa pogrešno, vratiti i ponašati se kao da se ništa nije desilo.Ostao je tako sjediti, ni sam ne zna koliko. Možda je čak i utonuo u san, zgrbljen na minderluku, držeći lice u dlanovima. Nije imao snage podići pogled i vidjeti da ona nije tu, da se ne kreće po kući, da ne razgovara s njim. Po prvi put ga muči tišina.
Neko ga klimnu rukom i on se trže i podiže glavu. To su bila njegova dva sina, bilo im je oko deset godina. Upravo su se vratili iz mekteba. Gledali su oca čudno, s hladnim, praznim pogledima. Jedan upita za majku. Smail-aga reče nešto u par riječi. Stariji već sjede po strani, sakrivši lice poput oca.

Njihova majka, njegova supruga, nositeljica ove kuće, hanuma Rabija, nikad se nije vratila u ovu kuću da nastavi biti majka i supruga.
Prvih šest godina u roditeljskoj kući živjela je s nadom da će njen voljeni muž doći po nju, zatražiti njen povratak, reći da je pogriješio što ju je bez razloga razveo. Ali se to nije desilo. Ona nije željela ništa na silu, jer je znala da nije učinila ni trun zla. Povremeno su je sinovi obilazili i to joj je bilo dovoljno. Nakon nade počeo se gasiti njen život; njeno mlado, jako tijelo počelo je slabiti. Mislila je da njen voljeni čovjek voli drugu, da je prešao preko njihove ljubavi.

Smail-aga prepustio se samoći i tami svoje kuće. Nakon što su njegovi sinovi preuzeli njegovu kožarsku radnju, on je, kao najgori hrsuz, pobjegao u svoju kuću od kahvane, od svojih jarana, a ponajviše od čaršije.
Čekao je i čekao da se njegova ljubljena supruga pojavi na vratima, ali se to nikad nije desilo.
Živio je sa svojom tvrdnjom da je ona učinila ono što je čvrsto poricao, i ono što je izazvalo sumnju i povuklo sve prethodne događaje. Vjerovao je da je kriva, da je izdala njihovu čast i njihovu ljubav, pokazavši svoje ukrase drugima, i da zbog stida i krivnje nije željela doći ispred njega.

Oboje su umrli u strašnim mukama.
U duševnim mukama.

Smail-agin ahbab, vjerni prijatelj,Davut-aga, čuvši da ga je žena napustila, pokupio je malo jada što je imao i pobjegao put Stambola — ne zato što bi ga mogli njegovi jarani iz kahvane izdati, čaršija okriviti, a time bi izgubio sva ovozemaljska dobra, već zato što nije mogao čekati trenutak kada će opet sresti svog ahbaba, kojeg je izgubio, razrušio i ubio svojom ljubomorom i glupom, neslanom šalom.

Husein Muratović
Sanski Most,
2022.

Foto: Al