Ova proza je introspektivno putovanje kroz tišinu i melankoliju kasne jeseni. Dok kiša polako klizi niz prozore, a vjetar šušti kroz goli drveće, autorica istražuje osjećaje tuge i nostalgije u vremenu kada misli lutaju kroz sjećanja, a duša pronalazi snagu u tišini.
Dobrodošao, novembar.
Sa sobom donosiš mirise kiše i vjetrove što šapuću kroz prazne ulice. Svaki list koji otpada s drveta nosi sjećanje, a ja ih gledam kako se polako kotrljaju niz pločnik, pitajući se koliko uspomena nosi svaki od njih.
U tvojoj tišini, ovi dani izgledaju dugi i beskrajni. Sunce se skriva iza sivih oblaka, a svjetlost koja dopire kroz prozore djeluje hladno i depresivno. Ali opet, u toj hladnoći postoji ljepota, ljepota trenutaka kada sam sama sa sobom, kada moje misli slobodno lutaju i kada duša osjeća sve ono što je tokom ljeta i jeseni skupljala.
Sjećanja dolaze i prolaze, neki bole, neki griju dušu, neki me ponekad rasplaču. Kada se sjetim svih trenutaka koji su oblikovali moje srce, svih riječi koje su ostale neizgovorene i svih osjećaja koji još uvijek žive u meni, dolazi bol kao tihi podsjetnik da sam te nekada voljela, a ti to nisi osjećao.
Ti si otišao, a sva sjećanja utkala su se u samu srž moje duše.
Dobrodošla, sjećanja.
Dobrodošao, novembar.
U tvojoj tišini učim prihvatiti tugu i radost, gubitke i sreću, jer život je u tim kontrastima, a duša raste kroz njih.
I dok kiša kaplje po prozoru, a vjetar šušti kroz gole grane, osjećam da je tvoja hladnoća zapravo prilika da usporim, da osjetim i da shvatim da svaki kraj nosi u sebi zrno novog početka.
Autor: Viktorija Stojovska
