Bio sam u gradu. Vruće. Sunce upeklo. Pravo ono mostarsko. Vani je +35 a tek je 9 sati. Odlučih da je najbolje da krenem kući jer ubrzo će vrućina, a ne bih da "kisnem" u znoju. Korak po korak i kontam "evo me još malo".

Ispred mene starija žena šeta polako. Iz nekog razloga ne želim da ju prestignem. Puštam je prvu da ide,a ja za njom, korak po korak, mal' kao mrav, ali idemo. Ne stojimo u mjestu.

Dok je koračala žena tako, zapitah se koja li je suština života. "Da ostarimo ovako?". "Gdje li ću ja biti u ovim godinama?". Razmišljam o mnogo scenarija i uvijek isto pitanje - "Koja li je svrha života?"

Utonuo sam u duboko razmišljanje o životu i njegovoj prolaznosti,kad se žena okrenu i pogleda me. Vidjela je da je ne želim prestići. Pitam se je li joj bilo drago. Meni je bilo ugodno. Korak po korak, stigao sam gdje sam trebao. A njoj je bilo sigurno drago da ima još ljudi koji ne žure. I da pače, pomislio sam ja na tu žurbu, ali nisam htio da je prestignem.

Kontam u sebi kako li svi nju prestižu? Kuda li žure te brze noge? I zašto žure, kada se i "sporim" nogama može stići? U svom tom žurenju ne stignu joj se ni nasmijati. Možda joj dan popravi. Humanost je ipak.

Dalje nastavljam, kad preko puta prosjakinja, pređem ulicu i ubacim joj nešto novca. Nek joj se nađe. Neka barem jedna duša osjeti slast ovog svijeta.

U glavi mi udes u Prijedoru koji je Jasmina spomenula. Strah me da se kome šta ne desi. Strah me da neko ne dočeka novo jutro. Zato, danas ne prestižem,ne žurim i nisam škrt.