Ova proza istražuje tihu nostalgiju i melanholiju jutarnjih trenutaka. Dok autorica pije svoju kafu, misli joj lutaju kroz prošlost, prisjećajući se ljubavi, osmijeha, neizgovorenih riječi i trenutaka koji oblikuju srce.
Dok sam pila svoju jutarnju kafu, prošao si mi kroz misli.
Opet sam uhvatila sebe kako razmišljam o tebi, o sebi, o nama. Šoljica je bila još topla u mojim rukama, a miris kafe pomalo me podsjetio na naše tihe razgovore, na trenutke kada smo zajedno sjedili, gledali u isto nebo i osjećali se kao da vrijeme stoji.
Razmišljala sam o smijehu koji je nekad ispunjavao prostor između nas, o riječima koje smo dijelili, o tišini koja je nekad bila ugodna, a nekad teška. Sjetila sam se kako je bilo lako voljeti te, kako je bilo jednostavno biti s tobom, ali i kako su neke riječi ostale neizgovorene, kao da su se sakrile između šapta i pogleda.
Jutro je tiho ulazilo kroz prozor, a ja sam osjećala tihu nostalgiju, mješavinu sreće i tuge. Razmišljala sam o svemu što smo imali, o onome što smo izgubili, i o tome kako se sjećanja uvlače u svaki kutak srca, čak i kada pokušavamo da ih zaboravimo.
Dok sam ispijala posljednji gutljaj, shvatila sam da, bez obzira na sve, ti i dalje živiš u mojim mislima, kao sjenka prošlosti. Ostaješ u tišini, u praznim riječima koje nikada nisu izgovorene, u prostoru koji je nekad bio naš, a sada je samo odjek onoga što je prošlo. Srce pamti, a duša tiho žali, jer neke priče nisu završene onako kako bismo željeli, ostaju tu, u sjenama i sjećanjima, a bol je samo tihi podsjetnik na ono što smo nekad bili i što više ne može biti.
Autor: Viktorija Stojovska
