Nije to bio odlazak koji sam planirao. Više kao trenutak kad shvatiš da više nemaš gdje ostati, pa kreneš — ne zato što znaš gdje ideš, nego zato što nemaš izbora.

Grad je ostao iza mene bez ikakve drame. Nisam se ni oprostio, niti sam imao nekih riječi. Samo tišinu koja je govorila više nego što sam ikad rekao. Možda je baš to bio problem, previše neizgovorenog i premalo hrabrosti da stvari nazovem pravim imenom.

Nosio sam to sa sobom, iako je sve ostalo, tamo negdje.
U načinu na koji sam gledao ljude, u tome kako sam izbjegavao ista pitanja, u svom svakom pokušaju da počnem ispočetka, a da zapravo ne mijenjam ni sebe a ni svijet oko sebe.

Pokušavao sam uvjeriti sebe da je ovo put ka nečemu boljem.
Da svako udaljavanje ima smisao.

Bježao sam...

Od sebe,
od svih,
i od onoga što sam mogao imati da sam bio iskreniji i malo hrabriji.

Vrijeme je prolazilo, ali nije donosilo odgovore. Samo je mijenjalo krugove oko stuba. Tu sam baš i bio zatočen - oko stuba gdje se pogledi razlikuju ali je dno uvijek isto.

Novi ljudi, novi razgovori, ista praznina koja se pojavi kad ostaneš sam sa mislima koje ne možeš utišati.
I tek tada sam valjda shvatio da nije problem u tome me ono muči.
Problem je što nikad nisam stvarno krenuo dalje.

Jer postoje putevi koji nas vode naprijed,
i postoje oni koji nas vrte ukrug,
dok ne naučimo ono što smo pokušali izbjeći.

Možda je to moja odiseja.
Ne putovanje kroz svijet,
nego kroz greške koje uporno nazivam sudbinom.
I ako postoji kraj,
neće biti u povratku.

Bit' će u trenutku kada prestanem tražiti ono što me držalo u svemu
i konačno se suočim sa sobom.