Zgazio je svojom teškom krpenom čizmom mekanu i vlažnu zemlju pokrivenu tamnim humusom, iglicama smreke i bora i osušenim lišćem na kojem se nakupljao mraz. Krpeni materijal čizama činio je da njegovi koraci, iako teški i krupni, budu tihi i ne otkrivaju divljači da je on u njihovoj blizini.

Kiselkasti miris iglica drveta smreke, kojeg je šuma bila puna, pogotovo dio šume u kojem je on lovio, zaparao mu je nozdrve, koje su ga već pekle zbog oštrog i hladnog zimskog vazduha.

Iako je bilo lakše primjetiti otisak kopita divljači u dubokom snijegu, vidio je kako je humus na pojedinim dijelovima zemljišta dublji i utaban, pa je mogao zaključiti da je krdo divljih svinja u blizini.

Znao je da se divlje svinje u to doba godine, kad je zima i hladno je, kreću u grupama da bi tijelima grijale jedne druge i zajedno tražile žireve, korijenje i koru drveta koja je otpala, ispod humusa.

Nakon nekoliko metara hoda čuo je hroptanje u blizini i šuštanje lišća na zemlji. Vidio je nakostriješenu tamnosmeđu, skoro crnu, dlaku na krznu divlje svinje koja je njušila humus i kljovama raznosila lišće na njegovoj površini tražeći hranu. Ova divlja svinja je bila sama.

Nageo je tijelo blago unaprijed i savio noge u koljenima. Počeo je loviti prije četiri godine u grupi planinskih lovaca, ali je dobro znao da mu tijelo, kad drži pušku, ne smije biti zgrčeno i zategnuto, jer u svakom trenutku treba biti spreman da se brzo pokrene i pomjeri. Znao je da divlje svinje mogu biti brze, nepredvidive i opasne ako su ranjene, a još uvijek pokretljive.

Prislonio je kundak puške na rame i blizu glave, tako da mu je kundak dodirivao vunenu kapu na glavi. Čvrsto je držao prednji dio puške jednom rukom, a drugom dršku. Nageo je cijev blago naniže, u visini divlje svinje.

Osjećao je hladan zrak u nozdrvama i plućima i skoro metalni ukus u ustima. Kao da je mogao okusiti svoju pušku. Kao da se vrijeme oko njega počelo zatezati.

Opalio je i metak iz puške je završio u glavi divlje svinje.

Čuo je kopita i kretanje u blizini, pa je dobro osmotrio dio šume u kojem se nalazi, iza drveća i žbunja, kako bi izbjegao susret sa drugom razljućenom divljom svinjom iz krda, kojoj je upravo ubio prijatelja i saputnika. Kad se uvjerio da su sve ostale divlje svinje koje su tražile hranu u blizini pobjegle, prišao je mrtvom tijelu ubijene divlje svinje.

Gledao je kako pojedini stariji i iskusniji lovci prvo provjere da li je divlja svinja stvarno mrtva, pa je to učinio i on. Protresao joj je prvo kopita, pa onda stomak i glavu stopalom. Kad je vidio da tijelo ne reaguje, odahnuo je s olakšanjem. Sagnuo se i pomazio divlju svinju po glavi. Gledao je nekoliko trenutaka. Bio je to njegov čin odavanja poštovanja i žalosti životinji kojoj je upravo oduzeo život.

Bilo je lovaca u njegovoj grupi koji su ubijali divlje svinje i drugu divljač koju je dozvoljeno loviti, iz sporta, radi adrenalina ili zbog prodaje njihovog mesa, koje je skupo i koristi se za čorbe i gulaše. On je ubijao divlje svinje, jer uništavaju usjeve, krompir, voćnjake i biljke koje bi zasadio u svojoj bašti pored kuće. Dolaze krišom noću i čak ni tvrdo drvo sa ekserima na ogradi ih ne spriječava da prokopaju put do plodova i za noć unište sav njegov trud.

Čuo je zvuk kopita i šuštanje lišća iza svojih leđa i činilo mu se da je opalio iz puške i prije nego što se okrenuo.

Kad je pogledao ispred sebe, vidio je mladunče srne, lane, kako leži na zemlji s jednom ispruženom nogom u kojoj je bio metak iz njegove puške. Lane je drhtalo i ispuštalo glasne i prodorne krike, nalik cviljenju, od boli i vjerovatno dozivajući svoju majku. Tamna krv je tekla iz njegove noge.

Glasno je opsovao. Nije znao šta da radi. Ako ga pusti da iskrvari, lane će umrijeti u boli, samo ili uz majku, ako ga ona pronađe, ili će ga rastrgati neka druga gladna divljač.

Stavio je pušku na leđa i uzeo lane koje je još uvijek cvililo u ruke. Trčao je s ranjenim lanetom u rukama do svog kamioneta.

Stavio je ranjeno lane na suvozačevo sjedište svog kamioneta i zatvorio vrata. Dotrčao je s druge strane i sjeo unutra. Krupne i vlažne lanetove oči posmatrale su ga, dok je vezivao pojas i palio auto. Uporno je psovao.

Vozio je brzo kroz šumu, sve dok nije izašao na uski seoski put. Na kraju puta, nalazila se veterinarska ordinacija, koju je držao njegov prijatelj, Vedad. Utrčao u ordinaciju s lanetom u rukama, koje je sada bilo neobično mirno.

Na ulazu u ordinaciju, zadihanog i čela oblivenog graškama znoja, dočekala ga je mlada tehničarka koja je zbunjeno posmatrala. Krv s lanetove ranjene noge bila je i na njegovoj lovačkoj jakni. Iz male kancelarije izašao je Vedad.

„Brate, šta je ovo?“, pitao ga je Vedad zabrinuto.

„Brate, bio sam u lovu. Mislio sam da je divlja svinja. Upucao sam ga. Nisam vidio. Iskrvariće.“, govorio je on isprekidano.

„Dobro, dobro. Sad ćemo mi to. Izgleda da mu se metak zaglavio u karpalnom zglobu.“, rekao je Vedad dodirivajući lanetovu prednju nogu. „Dina, hajde sa mnom da mi dodaješ instrumente.“

Tehničarka Dina je klimnula glavom i ušla u Vedadovu malu kancelariju u kojoj je pregledao i operisao životinje, po potrebi.

Gledao je iza poluodškrinutih vrata kako tehničarka briše krv sa lanetove prednje noge i kako Vedad uspavljuje lane.

Za pola sata, operacija je bila gotova, a metak izvađen.

Njih dvojica su sjedili u Vedadovoj kancelariji i pili kafu, dok je lane ležalo uspavano sa nogom u zavoju.

Vedad ga je zamišljeno posmatrao.

„Ne brini. Samo spava. Biće dobro. Metak nije oštetio kost. Za par sedmica će biti na sve četiri.“, rekao je.

Samo je klimnuo glavom i nastavio zabrinuto gledati lane, čija su se mala pluća i stomak nadimala i spuštala.

Vedad je ispio gutljaj kafe i posmatrao čas svog prijatelja, čas talog kafe na dnu svoje šolje.

„Ne znam je l' znaš...“, počeo je on. „Možda ti je neko javio. Možda ti je ona javila...“

„Ko mi je šta javio?“, pitao ga je.

„Načuo sam... Udaje se.“, čim je rekao, progutao je pljuvačku i lice mu je dobilo strog, ali žalostan izraz. Kao da je Vedad odmah zažalio to što je rekao.

„Nek' joj je sa srećom.“, rekao je njegov prijatelj i okrenuo glavu prema lanetu.

Vedad je prokrkljao i pročistio grlo.

„Jesi li znao ili ti je ovo prvi put da čuješ?“, pitao ga je.

Njegov prijatelj je otpuhnuo i spustio pogled prema svojim lovačkim čizmama.

„Pa, znali smo da se i to jednom moralo desiti. Imala je 27 godina kad smo se razveli. Četiri godine je prošlo.“, rekao je i činilo se da sam sebi klještima vadi riječi iz usta.

Vedad je samo klimnuo glavom.

„Udaje se ove sedmice. Za nekog korporativnog baju, kako sam čuo.“, rekao je, skoro šapučući i ponovo pogledao svog prijatelja. „Znaš, mislim da bi i ti trebao da odeš odavde u grad.“, počeo je on.

Njegov prijatelj ga je zbunjeno, ali odbrambeno pogledao.

„Zašto? Dobro mi je ovdje.“, rekao mu je.

„Znam da jeste, ali nikad nisam mislio da ti je ovo rješenje zauvijek. Da ćeš ostariti u ovoj vukojebini.“, rekao mu je Vedad.

„I ti si držao ordinaciju u ovoj vukojebini toliko godina. Šta ti je falilo?“, pitao ga prijatelj.

„Jesam. Ali moja vukojebina je malo manje vukojebina u odnosu na onu šumu i planinu u koju si se ti zatvorio.“, odgovorio mu je Vedad.

„Što pričamo o ovome sad?“, pitao ga je prijatelj. Skupio je obrve, kao da se ne može odlučiti da li će zaplakati ili da naljutiti se.

„Zato što se brinem za tebe. Odvojen si od civiliziranog svijeta. Osim onih par matorih lovaca i mene ovdje nemaš nikoga. A ja se selim u grad na ljeto i zatvaram ovu ordinaciju. S kim ćeš se onda družiti?“, pitao ga je Vedad.

„Siguran sam da u šumi ima dosta usamljenih životinja za druženje, ako mi zafali društvo.“, rekao je prijatelj ironično, pokušavajući ismijati Vedadovu brigu, iako mu je ista briga sve više rasla u stomaku i grudima.

„A ako ti zafali mudar savjet i pametna glava da te otrijezni?“, pitao ga je Vedad.

„A od koga sam dosad dobijao mudre i pametne savjete? Nisam valjda od tebe?“, rekao mu je prijatelj šaljivo.

Obojica su se nasmijali. Vedad je odmahnuo glavom.

„Zajebavaj ti svog prijatelja koliko hoćeš, ali mislim da će ti faliti neko. Možda neka...žena. Pa u dogledno vrijeme porodica...ponovo. Što da ne?“, rekao mu je Vedad.

Njegov prijatelj ga je pogledao ozbiljnog izraza lica.

„Nema ništa od mene i druge porodice. Znaš to.“, rekao je tiho i ozbiljno. Glas mu je počeo drhtati.

„Znam...ali, prošlo je četiri godine od onda...nisi ti kriv. Bio je nesretan slučaj, znaš to i sam...Prestani se kažnjavati.“, rekao mu je Vedad.

Njegov prijatelj je odmah ustao i otišao do laneta koje je i dalje mirno spavalo. Pomazio ga je kažiprstom po glavi. Okrenuo je leđa Vedadu.

Vedad ga je posmatrao rastuženog izraza lica i odmahivao glavom.

Odnio je lane kući i napravio mu mali krevetac od okruglog jastuka i čaršafa. Vedad mu je dao stroge smjernice kako da hrani lane. Pošto tako malo lane pije majčino mlijeko, jedino što mu je on mogao davati jeste toplo mlijeko iz boce sa cuclom da imitira majčinu sisu.

Kad se lane probudilo, uzeo ga je u krilo i hranio ga mlijekom iz bočice na svaka tri sata. Iako je mogao spavati između hranjenja, nije imao želje ni za spavanjem, ni za odmorom. Ostajao je budan i posmatrao lane koje je u njegovom krilu, na toplom i sigurnom, mirno spavalo. Osjećao se mirnim samo posmatrajući lane koje mirno spava.

Bio je to prvi put u posljednje četiri godine da je osjetio dašak mira u svom tijelu i glavi. Bez krivice koja ga izjeda i sjene koja visi iznad njega stalno. Kao da je u najdubljem dijelu šume, gdje je zelena najtamnija, skoro crna i gdje se sjene drveća bora, smreke, jele i hrasta bore koja će se prije nadviti nad njim i progutati ga.

Bio je to prvi put kad iznova i iznova nije proživljavao isti san, noćnu moru. I dok spava i dok je budan. Mada, kad god bi mu ista slika bila pred očima, nije mogao biti siguran da li je budan ili spava.

Bila je to slika njega prije četiri godine. Tada nije živio u vukojebini u kojoj živi sad, već u malo manjoj vukojebini, koja je bila skoro kao jedno manje, ali dobro složeno, prigradsko naselje. Tad je počinjao s lovom i lov mu je više bio hobi, a manje svakodnevica.

Njegova žena je spremala hranu na spratu, a on se spustio na donji sprat, koji je bio neopremljen i više im služio kao ostava za stare stvari i njegovu lovačku opremu, koju je tek nabavljao, nego kao prostor za stanovanje.

Čistio je pušku iznutra i spremao se da je ostavi do narednog vikenda, kada bi u lov išao sa svojom grupom prijatelja.

Čaša koju je neko naglo oborio, tako da je pala na pod i slomila se, ga je prepala i od brzine kojom se okrenuo iza sebe i straha, pritisnuo je okidač na svojoj lovačkoj puški i pucao u prvo što se našlo pred njim. Ne želeći. Ne znajući.

Pucao je u svoju malu petogodišnju kćerku. Nije je čuo kada je sišla na donji sprat i kada mu se približila s leđa.

Nekoliko trenutaka je stajao iznad nepomičnog tijela svoje male kćerke, kao zamrznut, kao da je neko iznenada isisao sav život iz njega.

Bacio je pušku na pod i čučnuo pored tijela svoje male kćerke. Krv koja je brzo potekla iz njene glave slivala se u kapljicama niz njenu majicu i trenerku.

Nije mogao da se sjeti ni svog, ni njenog, ni ničijeg imena.

Uzeo je u svoje krilo i prislonio svoju glavu na njeno lice. Isprva je plakao i vrištao samo od užasa. Kasnije se taj užas postepeno pretvarao u bol.

Njegova žena, koja je tada bila na spratu iznad i spremala hranu je potrčala na donji sprat, kad je vidjela da djevojčica nije s njom i kad je čula svog muža kako vrišti. Dotrčala je do vrata ostave, kad je vidjela svog muža kako drži njihovu mrtvu kćerkicu u rukama i njegovu lovačku pušku na podu. Stavila je ruku na usta i bacila se tijelom na pod. I ona je plakala.

Ostavom je odzvanjalo: „Lane babino...moje lane...moje malo lane, probudi se.“

Kada je završila dženaza njihove male kćeri, njih dvoje su se razveli i ona ga nikada više nije htjela vidjeti, niti čuti za njega.

On je otišao u malu vikendicu na planini, u dubokoj zelenoj šumi, koja je trebala biti porodična vikendica i odvojio se od svega što je poznavao. Od svih zajedničkih prijatelja, porodice i sjećanja. A sjećanja su ga neumorno pratila i gušila noću.

Lane se kroz nekoliko sedmica oporavilo i s prvim zrakama proljećnog sunca i prolaska hladne zime, bilo spremno izaći u šumu. Lane mu je priraslo srcu i neko vrijeme bilo njegov izvor sreće i mira, ali je znao da njegova kuća i četiri zida nisu lanetov dom. Znao je da ga treba vratiti u šumu. I nekako je uspijevao stalno odgađati taj momenat.

Jedne večeri, početkom proljeća, lane je veselo poskakivalo po drvenom podu oko stola za kojim je on jeo. Te večeri, odlučio je da sutradan ode duboko u šumu i vratio ga tamo gdje ga je prije nekoliko mjeseci ranio.

Sipao je lanetu vodu u malu metalnu posudu posljednji put i dao mu meke trave i komadića hljeba da jede.

Tu noć je zaspao, čim je spustio glavu na jastuk. Nije bio umoran, niti bolestan, ali je odmah zaspao.

U njegovom snu se pojavila njegova mala petogodišnja djevojčica. Stajala je u dubokoj zelenoj šumi s lanetom koje se igralo oko njenih nogu. Ona mu se smijala i mazila ga svojim malim rukama po glavi i mekom krznu.

Bio je to najljepši san koji je imao u posljednje četiri godine. Ustao je iz kreveta neobično lagan sam sebi. Kao da nije hodao po drvenom podu, već po oblacima. Bilo ga je strah zašto odjednom nema one težine s kojem je odveć navikao da živi.

Čovjeka može biti strah da ga ne prođe njegova muka, iako mu je teška, iako mu šteti, ako dovoljno dugo živi sa njom i navikne se na nju.

To jutro odveo je lane, sad već krupnije i veće u šumu. Kada su došli do dijela šume gdje ga je ranio, lane je počelo njuškati uokolo i pretraživati svaki pedalj zemlje. Lane je zalazilo sve dublje u šumu. Kada je bilo na ivici toga da se izgubi iz njegovog vida, okrenulo se prema njemu.

„Idi. Hajde. Slobodna si sada.“, viknuo je lanetu i nasmijao mu se. Lane ga je posmatralo svojim krupnim očima nekoliko trenutaka, a onda samo mahnulo repićem i zašlo još dublje u šumu.

Molio se da se nikada više ne sretnu.

Stajao je sam, duboko u šumi, koja više nije bila hladna i tamnozelena, skoro crna. Krošnje jele, smreke, hrasta i bora se nisu više takmičile čija će se sjena više nadviti nad njime i progutati ga. Krošnje drveća sada su propuštale svjetlo.