DUPLA NULA.

Plače za godinama,
Za vremenom.
Ujedno je sretna,
Jer se konačno rastaje,
Sa bremenom.
Sa teretom teškim što krivi kičmu.
Zbog šablona što sveo se samo na priču.

Zbog neosjećanja,
Njenih osjećaja.
Bez ruke na ramenu,
I usana na tjemenu .

Zbog podsjećanja,
Na obećanja
Ali kao da je pričala kamenu.
Ostala je suvih misli zakočena u vremenu. .

A planirala je dvoje djece , topi dom.
Planirao je i on sve to samo ne sa njom.
Ona čedna, ništa kriva.
Ali sebe samu krivi.
Što ga nema, jede se živa.
Dok on negdje idalje živi.
Al sjenka iz prošlosti,
Mjenja joj okolnosti.
I kad je mislila da njen je život je gotov..
Paf... i protuotrov.
A godine se broje od nule pa dalje,
Život joj uvijek poruke šalje.
Da tu je neko , a ne bi da je..
Jer ako i on ode.. šta dalje?

A godine idu od 90 pa dolje,
Niko je ne poznaje bolje.
Al on je tu pa sve dođe na svoje.

I dao bi za nju sva sjećanja srećna i tužna,
Volio bi je i kad bude stara i ružna.
Duboko mu živi u svim porama,
U očima i borama.
Dao bi sav liberalizam amsterdama
I čari Istanbula
Da bude s njom i onog dana
Kad od godina ostane dupla nula...