Sa svakom novom jeseni priroda polako usporava svoj ritam. Čini mi se da cijeli svijet zastane na trenutak. I barem na kratko se osvrnemo oko sebe, upijajući posljednje zrake sunca i šarenilo lišća koje nas mami svojim intenzitetom.

Mnogi govore da u ovom periodu svijet oko nas umire, ipak, ja osjećam upravo suprotno. Sa svakim opalim listom i suhom grančicom na zemlji se rađa potpuno novi život - onaj za koji smo spremni tek kada dopustimo promjeni da se desi.

Da li duša zaista diše samo da bi dočekala ljetno sunce ili samo traži način da u tom iščekivanju prikrije sve svoje neostvarene želje? Svi težimo ka sreći, a pri prvom susretu sa njom joj okrećemo leđa. Snovi su poput jesenske zrake sunca, gotovo neuhvatljivi, a ipak donose najljepšu toplinu.

Skrasila bih se pod granjem stare trešnje pod mojim prozorom. Posmatram je svakog dana i divim se njenoj krošnji - koliko snage se skriva u stablu jedne voćke. Zajedno se mijenjamo sa nadolazećim vremenom i smjenom godišnjih doba - ona svoje lišće, a ja svoju ćud. Ipak, jedna nit ostaje nepromijenjena - žila kucavica u središtu zbivanja.

Moja je duša duša jeseni, što svake godine strpljivo iščekuje svoj nadolazeći mir. Ona je blago sklupčana u svom tihom kutku svemira i misli. Možda je uhvatiš pod slojevima topline vlastitog srca ili ti proleti kroz misli uz miris jutarnjeg čaja, skrivena od svijeta i realnosti. I dok svijet usporava svoj ritam, ona pronalazi svoje razloge da nastavi živjeti.