Pesma „Duša mi je ostala u tebi“ od autorke Viktorija Stojovska govori o neizbrisivom delu sebe koje ostaje u drugoj osobi posle rastanka. Prikazuje bol i čežnju, kao i unutrašnju borbu između želje da se vrati ono što je bilo i potrebe da se krene dalje. Puna je tihe tuge i snažnih emocija koje prate sećanja.
Duša mi je ostala u tebi,
u svakoj noći što šapuće tvoje ime,
u praznini koju niko ne može da ispuni,
u tišini gde samo tvoje odsustvo odjekuje.
Ti si rana koja se ne zaceljuje,
nevidljiva i bolna,
sećanje na vreme kad sam bila cela,
kada su naši svetovi bili jedno.
Duša mi je ostala u tebi,
zarobljena između želje da je povratim
i straha da ću izgubiti sebe ako to učinim.
Ne znam da li da ostanem zarobljena u prošlosti
ili da krenem dalje bez tebe.
Ponekad mi nedostaješ
kao tiha senka koja prati svaki moj korak,
kao neizgovorena molitva,
kao reč koju nisam smela da izgovorim.
A ipak nema te.
Ostala je samo tišina i uspomena koja me tiho guši,
jer si bio moj početak,
moja svetlost i moja daleka zvezda što više ne sija.
I dok tišina vlada,
ja šaptom čuvam ono što smo bili,
nadajući se da će se možda nekad vratiti.
Duša mi luta kroz uspomene,
tražeći znakove koje si ostavio,
dodire što su izbledeli,
mirise koji su nestali sa vetrom.
U svakom snu te srećem,
ali budiš se i nema ničega,
samo hladnoća praznog jastuka
i osećaj da si zauvek otišao.
I ponekad, kad sve utihne,
pitam se gde smo se izgubili,
ko je prvi stao,
a ko je ćutao kad je trebalo da govori.
Ponekad dok gledam u daljinu,
tražim tvog pogleda,
ali vidim samo senke prošlosti,
odjeke naših reči koje su odletele.
Možda ću jednog dana pronaći mir,
ili bar tišinu bez bola,
ali danas moja duša još čeka,
da pronađe mir zarobljena u tebi.
