Dođe taj trenutak, između dvije stanice
Ili negdje na pola puta pješice,
U kojem se putnik umori.
Pa bira prvu slobodnu klupu
Ili kamen na putu
Gdje bi mogao da odmori.
Uhvati dah koji mu neprestano
Bježi iz usta.
Stavi dva kofera na pod
I približi ih svojim nogama.
Nek' su mu pred očima.
Da ih neko ne ukrade.
A koferi su teški.
Bilo bi potrebno mnogo vremena i snage
Da mu ih neko otme.
Težina kofera proporcionalna je
Težini koju samo njegove ruke
Mogu da ponesu.
Dok pokušava uhvatiti dah,
Posmatra ljude u blizini.
Svako nosi svoje kofere.
Primjećuje da neko ima samo jedan kofer
I nosi ga u rukama, naslonjenog na svoje grudi,
Lako i bez muke.
Sa osmijehom na ulicu.
Neko vuče dva kofera, kao i on.
Pa zastaje i otpuhuje svako malo.
A nekoga su njegovi koferi zatrpali.
Vide mu se samo ruke od laktova do dlanova i prstiju.
A ljudi koji prolaze pored njega
Vide njegove raširene dlanove i prste,
Pa misle da ih poziva da tu spuste svoje kofere.
One koji im više ne trebaju
Ili kojih žele da se riješe.
Pa mu se uskoro ni dlanovi ni prsti više ne vide.
Posmatrajući prizor drugog putnika
Kojeg su zatrpali koferi, što njegovi, što tuđi,
Putnik shvati da ima dva izbora.
Ili će se zadržati na toj stanici i tom dijelu puta
Malo duže nego što je mislio,
Otvoriti svoja dva kofera i riješiti se
Odjeće koja mu je mala
Ili stvari koje mu više ne trebaju
I tako napraviti mjesta za druge stvari.
Ili će pustiti da se stvari u koferima gomilaju,
Sve dok mu ne bude trebalo još kofera.
I dok iste ne bude više mogao nositi.
Onda će tako umoran s rukama u vazduhu
Moleći za pomoć,
Pustiti da ga i drugi zatrpaju svojim koferima.
Ispusti glasan udah i riješi da otvori prvi kofer.