Navukao je na leđa veliku dostavljačku torbu, kakvu nosi većina dostavljača, i brzo povukao kaiš na oba ramena, tako da se kaiš stegne i hrana koju dostavlja ne ispadne iz torbe na ulicu, dok vozi brzo biciklom kroz gužvu automobila. Zavezao je pertle na patikama na stopalima u čvor i izašao iz kuće.

Zalupio je drvena vrata za sobom i zaključao ih sa spoljne strane.

Sjeo je na sjedište bicikla i prislonio stopala na pedala. Izašao je iz dvorišta na biciklu i krenuo voziti uskim i krivudavim ulicama komšiluka.

Kada je sišao na autoput, zaustavio se na semaforu. Činilo mu se da crveno svjetlo na semaforu za automobile i motocikliste traje cijelu vječnost.

Pogledao je prema sivom nebu iznad autoputa. Bijeli oblaci gubili su se i iščezavali pod težinom grubog sivog platna koje se prostiralo nebom i kojim je nebo najavljivalo oluju. U najboljem slučaju za njega i druge dostavljače koji voze bicikla ili trotinete, pljusak srednje jačine koji će padati barem nekoliko sati. Vjetar je pomjerao lišće i grane drveća koja su okružavala autoput.

„Što nisam obukao kabanicu il' neku jaknu s kapuljačom?“, sijevnulo mu je kroz glavu brzinom kojom je sijevnula munja na sivom olujnom nebu.

Pogledao je u prozore velikog Toyota džipa zatamnjenih stakala koji je čekao na drugoj traci pored njega. Iako su stakla bila zatamnjena, uspio je razaznati da se u njemu nalaze žena valovite plave kose i u srednjim godinama i muškarac, prosijed i proćelav, također u srednjim godinama.

Muškarac je pričao nešto i rukom pokazivao prema autoputu, dok se žena okrenula prema njemu. S visine, s kakve samo novopečeni bogataši gledaju one koji su po materijalnim stvarima na ljestvici niži od njih, odmjerila je njegovo biciklo i dostavljačku torbu koja mu je prekrila mršava i blago povijena leđa.

Na sivom gradskom nebu iznad autoputa, ponovo je sijevnulo. I Dostavljač i žena su pogledali nebo istovremeno. Čuo se i udar groma.

Dostavljač je osjetio na svom vratu kapljicu hladne vode. Na prednjem staklu velikog Toyota džipa, također je palo nekoliko kapljica. Plava žena u automobilu je ponovo odmjerila dostavljača.

Konačno, semafor je pokazao zeleno svjetlo i dostavljač je odahnuo. Bilo je to olakšanje i cigla koja se pomjerila s njegovog srca, kada je Toyota projurila pored njega.

Pljusak je bivao sve jači, a Dostavljač je uporno pedalao, iako su mu krupne kapi kiše ulazile u zjenice očiju.

Konačno je stigao ispred restorana u kojem je trebao pokupiti hranu za dostavu. Ušao je brzim koracima unutar restoran, dok mu se vodopad cijedio niz majicu i pantalone u patike koje propuštaju vodu i na pod.

Pogledao je mušterije u restoranu, koje su sjedile za stolovima, među kojima su neke gledale u njega. Nisu to bili pogledi sažaljenja, mada je često osjećao i dobijao i takve poglede.

Bili su to pogledi poput pogleda nepoznate žene u velikom, crnom Toyota džipu zatamnjenih stakala. Puni nekog podozrenja, ali i radosti koja se prekriva povijenim obrvama i stisnutim kapcima.

Većinu vremena, kada bi ušao u malo luksuzniji restoran, osjećao se kao performer ili životinja u cirkusu.

Mada, znao je i on osmotriti ljude za stolovima, za koje je bio ubjeđen da dobar dio njih kući jede samo paštetu i hljeb, ali osjeća da moraju održavati određenu sliku u društvu koju su sami sebi nametnuli.

Pritom, mislio je da su pašteta i hljeb prava poslastica. Pogotovo, ako je hljeb iz pekare vruć i ako ih jede kasno navečer, nakon završene smjene, odmarajući umorne i natekle noge na kauču.

Sve to iz želje da ih prihvate oni veliki i posebni. Oni od kojih najčešće zavise položaji u društvu. Posebno onih koji se ne ističu pretjerano svojim radom, obrazovanjem, talentom i stvarnim zaslugama.

Bio je svjestan da je iscijedio barem litar vode na tepih ovog luksuznog restorana. Osoblje ga je već počelo gledati sa dozom netrpeljivosti.

Jedan od konobara mu je pružio kesu sa narudžbom i adresom na cedulji u ruke. Brzo je ubacio kesu u torbu, a cedulju stavio u džep. Mahnuo je osoblju, koji su samo klimnuli glavom, i izašao iz restorana.

Kapi kiše koje su padale u naletima cijelog dana, od kada je izašao iz svog stana, pa do završetka smjene, nije mogao izbrojati.

Izvadio je iz džepa deset maraka i dao ih konobaru koji mu je spakovao nekoliko profiterola s nutelom u malo kartonsko pakovanje. Sagnuo se i pažljivo smjestio pakovanje profiterola u dostavljačku torbu, pored igračke zeca, dugih ušiju, jedne polovine krzna bijele poput snijega, a druge roze. Zatvorio je torbu, pozdravio konobara i izašao iz restorana.

Kiša je konačno prestala, a ulična svjetla ogledala su se u lokvama vode na putu.

Zaustavio se kraj kućice na ulazu u parking gradske bolnice. Čuvar mu je dao bijeli listić i napomenuo ga da može parkirati samo pola sata. Dostavljač je uzeo listić i klimnuo glavom. Odvezao se do ulaza u bolnicu. Parkirao je biciklo ispred ulaza, gdje je nekoliko medicinskih sestara i tehničara hitne pomoći stajalo i pušilo.

Išao je dugim i uskim bolničkim hodnikom, ostavljajući za sobom tragove zemlje i blata. U desnoj ruci je nosio svoju dostavljačku torbu. Ušao je na sprat na kojem je bilo hematološko-onkološko odjeljenje i pozdravio medicinsku sestru koja mu se blago nasmiješila i držala nekoliko plavih kartona pacijenata u rukama.

Stao je iza stakla velikog prozora koji je gledao na jednu od soba. U njoj je medicinska sestra vadila krv djevojčici koja nije mogla imati više od pet godina. Imala je svijetlo smeđu kosu i njegove krupne zelene oči.

Čim ga je vidjela, djevojčica mu se nasmijala. Lice joj je bilo blijedo i iscrpljeno, ali su joj se zjenice zacaklile kada je vidjela svog oca. On joj je pokazao prstom da sačeka i spustio je torbu na pod.

Nestao je iza stakla nekoliko trenutaka. Djevojčica je stavila prst na donju usnu i pokušala da se podigne iz kreveta, kako bi vidjela gdje joj je nestao babo.

Na prozorskom staklu su se pojavile duge uši igračke zeca. Djevojčica se odmah nasmijala. Ubrzo se na prozorskom staklu pojavila cijela igračka zec koja joj je jednom svojom šapicom mahnula i poslala poljubac. Djevojčica je počela rukom pokazivati da želi igračku.

Pored igračke, na prozorskom staklu, pojavilo se i pakovanje profiterola s nutelom. Djevojčica je oblizala svoje usne.

Njen babo, Dostavljač, je ustao i zajedno sa igračkom zecom pogledao profiterole i pokazao kako je gladan i kako su profiterole ukusne. I djevojčica je rukom počešala stomak i time odgovorila da je i ona gladna.

Dostavljač je čuo korake iza sebe i pogledao u pravcu iz kojeg dolaze. Vidio je ženu u crnom kaputu, valovite plave kose i u srednjim godinama kako ulazi u susjednu sobu iza bijelo-zelenog zida.

Nakon nekoliko trenutaka prišao je zidu i pogledao iza. Žena je, zajedno sa medicinskom sestrom, bila u jednoj od soba. Sjedila je na krevetu i grlila djevojčicu koja je u rukama držala istog zeca, dugih ušiju i bijelo-roze krzna. Djevojčica se smijala i gledala u zeca, pa u majku. Majka je poljubila u čelo i kosu i naslonila svoju bradu na njenu kosu. Pogledala je u plafon sobe i zatvorila oči. Niz obraze su joj se slile dvije suze.

Dostavljač je praznih ruku izašao u hodnik ispred hematološko-onkološkog odjeljenja. Vidio je da na jednoj od plastičnih bijelih stolica, držeći kafu sa aparata u rukama, sjedi muškarac u srednjim godinama, prosijed i proćelav, nalik muškarcu kojeg je vidio u velikom, crnom Toyota džipu.

I Dostavljač je sjeo na stolicu. Dva oca su pogledala jedan drugog.

Dostavljač je izvadio cigaretu iz džepa na svojim pantalonama i ponudio je muškarcu pored njega. Muškarac je uzeo jednu i zahvalio mu se. Dostavljač je također izvukao jednu cigaretu i zapalio je. Ponudio je i muškarcu da zapali njegovu cigaretu.

Nikada glasnija tišina nije bila u bolničkom hodniku.