U samom kraju Bosne, tamo gdje se brda smiruju kao umorne ruke oko doline, na brijegu gdje sunce zalazi sporije, tiše nego igdje drugo, stoji kuća koja škripi pod težinom vremena.

Drvena, oronula, s ciglama koje su se povile kao stara leđa, s prozorima zatvorenim daskom ali iznutra, još uvijek gori svjetlo. Nije to svjetlo sijalice.
Nema više struje.
To je svjetlo što ostane u očima čovjeka koji je preživio ljubav, ali ne i kraj nje.

Tu živi Halid.
Ima devedeset i četiri godine.
Oči su mu mutne, ali još traže,ono nešto, izgubljeno.

Nosi vunene čarape što mu je žena plela dok su još vjerovali da će doživjeti starost zajedno.

Ujutro sjedi pred vratima, na hoklici što se klima, i gleda niz blatnjavi put.
Niko ne dolazi.
Niko nije ni prošao danima.
Ali on čeka.
Neko će doći.
Mora.
Kažu komšije:
,,Čeka nju.
I svi znaju ko je ona , iako je već dvije godine zemlja nosi."

Njeno ime bilo je Emira.

Sreli su se kad je svijet mirisao na drvo i sapun..
Kad su se pisma čekala danima, a pogledi bili važniji od riječi.


Godina je bila 1950.
On , sa ,19 godina, jak, ruke poput čelika, radio je na pilani.
Ona,sa 17 godina , bila je krhka, sa sjenom tuge u pogledu.
Siroče, odrasla je uz nanu ,i mirisala je na ružu i mentu.

Sijelo je bilo u kući Mehmeda, strica Halidovog.
Bila je muzika,harmonika,zalogaji pite, i djevojke što se smiju u rukav.
On je sjedio tiho, nije znao šta bi pričao.
A onda je nju vidio.
I više ništa drugo nije gledao.

Nisu se zaljubili na prvi pogled. Zaljubili su se na treći.


To nije bila ljubav ,to je bila potreba.
Žudnja.
Ogledalo duše.
Takva ljubav što te natjera da naučiš da pišeš pjesme koje nikome nećeš pokazati.

Da čekaš da padne kiša, samo da bi hodali zajedno bez riječi.

Halid je radio na pilani.
Imao je ruke prepune žuljeva. Džepove prazne.
Ali puno srce.


Emira je bila ,šutljiva, nježna, naučila je kuhati sa deset godina,i peglati sa dvanaest.
Imala je tri haljine i sve su bile zakrpljene.
Ali kad bi je Halid pogledao,
činilo se da nosi svilu.

Prvi put kad je došla, Halidu,donijela mu je pitu.
Nana ju je poslala.
Reče joj:
,,Hajde ,kćeri,odnesi malo onom Mehmedovom,da jede,sevap je,ne silazi sa nogu ,čitav dan"


Otišla je .
Odnijela mu je ,komad pite,nije smijela da ga u oči pogleda.
Zaučio je Akšam,otrčala je.
Kako je trčala,pala joj je vlas,plave kose.
Halid ju je uzeo.
Nije pitao.
Nije znao zašto.
Samo je znao,da to nešto znači.

I ta vlas preživjela je sve.
I ratove.
I glad.
I raspad Jugoslavije.
I smrti.
I život.
I sve ono između.

Vjenčali su se bez muzike.
Bez poklona. Bez svatova.
Samo njih dvoje, svjedoci, i Bog. Halid joj je rekao:
,,Ne treba mi bijela haljina.
Samo ti.”
A Emira mu je tiho odgovorila:
,,I ti meni. I ako ikad se desi ,da ništa nemamo, imamo jedno drugo.”
I bilo im je dosta.

Godine su prolazile, kao vozovi bez stanica.
Čekali su dijete.
Prvo godinu.
Pa tri.
Pa deset.
Emira je svake sedmice brojala dane.
Hvatala znakove u bolovima. Nadala se.

Bila je rana jesen, onaj vakat kad lišće počne šaptat o kraju, a dani se smrknu prije nego što išta stigneš reći.

Emira je pala u bašti, među redove luka koje je s ljubavlju sadila.
Krv joj se slivala niz nogu.
Halid ju je podigao u naručje, bos, uplašen, bez riječi.



U bolnici ,zidovi su bili hladni, doktori su bili sa rukama u džepovima i spuštenim pogledima.
Halid je sjedio ispred vrata dok su je odvozili na pregled, i mislio je:
,,Samo da nije ništa strašno.
Samo da mi ona ostane."

Ali kad je doktor izašao, donio je tišinu.

„Gospodine Halide“, rekao je,

,,Žena vam ima urođenu anomaliju materice.
Zove se uterus hypoplastica.
To znači da je maternica premala,nedovoljno razvijena.
Ona... ne može da zatrudni.


Halid nije odmah shvatio.
Stajao je, gledao u doktora kao da traži još riječi.

Doktor je slegnuo ramenima.
„Moguće je ako je bila trudna,da je bio vrlo rani spontani pobačaj.
Ali i da nije...
tijelo bi ga odbacilo.
Njeno tijelo ne zna kako da nosi dijete.
Kao da priroda nikad nije planirala da bude majka.“

Halid je klimnuo glavom.
Nije pitao više ništa.
Ušao je u sobu.
Emira je ležala blijeda, oči su joj gledale kroz zid.
„Halide...“, prošaptala je,
,,Ja sam prazna iznutra,ja nisam žena,kakvu ti zaslužuješ“

Prišao joj je, uzeo joj ruku, i stavio je na svoje srce.
Halid nije plakao.
Samo bi joj povremeno ostavljao cvijet pred krevet.

Rekao joj je:

,,Mi smo više od roditelja. Mi smo dvoje što se nisu predali.Ti si ,Emira,borac,a ja takvog,borca,želim, kraj sebe.”
A ona bi klimnula,glavom i tu noć ne bi ništa jela.
Ali bi zaspala uz njega.
I to je bilo dovoljno.

Starost ih je dočekala bez upozorenja.
Prvo ,bolovi.
Pa zaborav.
Pa tišina.



Onda je došla bolest.
Demencija.
Emira je zaboravila imena. Zaboravila dane.
Zaboravila njega.
Jednom ga je pogledala i rekla:


,,Gospodine... jeste li vi iz Doma zdravlja?”
Halid se nasmiješio. Oči mu se zacaklile.
,,Jesam, Emira.
Ja sam onaj što ti nosi čaj od kamilice i pamti tvoju boju glasa,ja sam doktor,što nosi tvoju vlas kose,u novčaniku,više od pedeset godina"

Tada se okrenula i zaspala.
Kao dijete,i preselila.

Kad je umrla ,nije plakao.
Samo je otišao u sobu.
Otvorio novčanik.
Pogledao vlas kose.
Poljubio je.
I rekao:
,,Im'o sam sve.
I kad nisam imao ništa.”

Danas, 2025. godine , Halid još uvijek pije kafu iz šolje koju je ona voljela.
Nema zuba, ali srkne tiho.
Spremi i njoj jednu.
Uvijek sa malo šećera.
Ostavi pred praznu stolicu.
Kad vjetar zafijuče, on kaže:
,,To je Emira. Kaže da joj se kafa ohladila.”
A onda se nasmije.
Kratko.
Jedva.
Kao da mu duša škripi.

Noću, govori s njom.
Kaže:
,,Vidiš, ljubavi... nisam ti kupio kuću na sprat.
Nisam ti dao zlato.
Ali sam ti dao život.
Dao ti jastuk pored mene.
Dao ti tišinu koja ne boli.
Dao ti da znaš,da nikad nisi bila sama.”

I tako živi Halid.

Bez žene.
Bez djece.
Bez krova koji ne prokišnjava.
Ali s jednom vlasi kose.
I s pričom koju niko više neće pričati.
Osim vjetra.
I onih što još vjeruju u ljubav koja boli.