Mnogi su mu pisali i još uvijek pišu.

Mnogi drhte pred njim.

Mnogi ga ljube i vole, tiho i glasno.

Mnogi su mu pokušali /bezuspješno/ oduzeti slobodu.

I svi ti, mnogobrojni, imaju nešto zajedničko - uvijek mu se vraćaju.

/taj povratak je fenomen Sarajeva/

Kažem mu, ali Sarajevo nije istog roda.

Balašević ga je najbolje opisao rekavši da je srednjeg roda. Razigrano.

Aleksandar Hemon kaže: "Sarajevski svijet: pametni i papci, pohlepni i lijepi, umorni i mladi, mlađahni i mahniti, bogati i jadni, jedri i bolesni, visoki i trošni, ljuti i lavordžije, šareni i geniji, dijaspora i jalijaši, željovci i pitari, djeca i odrasli, vjerni i nevjerni, moćni i pobožni – sve u svemu, skoro četiristo hiljada gradskih atoma. I da se ne lažemo, tu nema kraja. Sarajevo se ili voli ili ne voli."

Kada silaziš sa Trebevića gledaš kako stoji.

Kada si na nekoj od tabija gledaš kako stoji.

Gledaš kotlinu, zlatnu dolinu kako živi.

Gledaš mostove kako spajaju dvije duše grada.

Gledaš, a nešto unutar tebe zaigra.

Zadrhtiš pred njim.

Oči žude za njim taman da ga cijelu vječnost gledaš.

Kada silaziš sa Trebevića gledaš kako stoji.

Onda ti se oči napune suzama.

Suzama, jer je duša grada utkana u tebe.

Suzama, jer nikada nije palo već se poput feniksa dizalo iz plamena.

Kada silaziš sa Trebevića gledaš kako stoji.

Razmišljaš o njemu i drhtiš, jer unutar tebe budi nešto što nikada prije nisi osjećala.

Drhtiš od pomisli da pišeš o njemu, jer se plašiš da ćeš ga, poput porculanske lutke, uništiti jednim pogrešnim potezom. Plašiš se da nemaš dovoljno riječi da ga opišeš. Plašiš se da sve što napišeš biva malo. Nedovoljno.

Kada silaziš sa Trebevića shvatiš da smisao svega stane u 8 slova.

Više ti i ne treba.

Sarajevo će biti, sve drugo će proći.