UVOD

Period srednjeg vijeka je obilježen snažnim religijskim epitetima u svakom društvenom pogledu, a nešto kasnije i pojedinim antičkim. Jedan od autora zbog kojeg imamo jasniju sliku o tadašnjoj europskoj kulturi i civilizaciji jeste Dante Alighieri, koji svojom Božanstvenom komedijom ne samo da je uspio prikazati čovjeka tadašnje epohe, nego i čovjeka koji je oduvijek bio takav otkako je svijeta i vijeka. Toliko je bio velik da i Milivoj Solar smatra da je Komedija zapravo enciklopedija srednjovjekovlja i da čak (kao takva) nadilazi njene okvire. A stavljajući isključivo naglasak na Pakao u ovom seminarskom radu, pokušat ću prikazati Danteovo poimanje duše predana u ruke Sotone, tj. zla i u ruke nesretnog života zbog počinjenog jednog ili više grijehova.

Najavivši temu ovog rada, naglašavam svoje korištenje izvora kao što su Biblija, Kulenović – Dante, naš savremenik, De Sanctis – Danteova ‘Commedia’, prof. Muhamed Dželilović – Predgovor Božanstvenoj komediji i sâmu knjigu Božanstvena komedija, Pakao.

Seminarski rad će biti koncipiran na naćin da ću prvo obraditi prvo i drugo pjevanje u Paklu koji su shvaćeni i kao uvodna pjevanja, pa zatim ukratko o brojevima i krugovima pakla i na kraju ponešto o par primjera grešnika i njihovih grijehova da bih mogao prikazati fizičku i moralnu podudarnost djela.

PRVO I DRUGO PJEVANJE

Simbolizam u Danteovom Paklu se već može pronaći na početku ove knjige gdje se Dante, u mračnoj šumi (alegorijski shvaćena kao grešan život), susreće s panterom (brz i gibak/s krznom što bješe od pjega šareno ), lavom (od gladi bijesan ) i vučicom (zbog koje već mnogi suze liju ). Tajna simbolika ovih tri zvijeri je najvjerovatnije uzeta iz starozavjetne knjige Jeremije te predstavljaju tri oblika duše; oni su simbol neumjerenosti, oholosti i pohlepe.

O neumjerenosti pisano u knjizi Jeremije, tačnije u Jr 13,12:

Reci tom narodu: Svaki se vrč
puni vinom. A oni će ti prigovoriti:
Zar možda ne znamo da se svaki vrč puni vinom?

O oholosti u Jr 13,16 – 17:

Dajte slavu Jahvi, Bogu svojemu,
prije nego što se smrkne,
prije nego što se noge vaše spotaknu
po planinama mračnim.
Vi se nadajte svjetlosti,
a on će je u mrak pretvoriti,
prometnuti u crnu tamu!
Ako ovo ne poslušate,
potajno će mi duša plakati zbog
oholosti vaše

I o pohlepi u Jr 6,13:

Jer od najmanjega do najvećeg
svi gramze za plijenom,
od proroka do svećenika
svi su varalice.

Samo što nije podlegao tim nasrtaju strasti te Danteu u pomoć uskaće jedna od njegovih velikih inspiracija – Vergilije. On mu govori kako će jednog dana Hrt otjerati te zvijeri (S mnogo se zvijeri pari, i s još više/njih će se parit, dok Hrt ne pohítī/i dok joj bolnom smrću ne kidiše ). To je, ustvari, referenca na Sudnji dan, tj. ideja u kršćanstvu da će posljednjeg dana Isus Krist i Bog sići na Zemlju i pravednima dodijeliti vječni život kao nagradu, a zlima konačnu propast kao kaznu jer sva će skrivena djela, bila dobra ili zla, Bog izvesti na sud (Prop 12,14) Takav dolazak Hrtov bi omogućio dušama da se slobodno popnu na planine; a Vergilija je De Sanctis predstavio kao simbol razuma, a Dantea kao simbol duše.
Vergilije, poslan od strane Beatrice Portinari, ga vodi do paklenih vrata na kojima, prije svega, piše: Tko uđe nek se kani svake nade. Te je zanimljivo kako će se ustvari Dante biti jedan od onih koji su tu u Paklu spuštajući se u to kraljevstvo mrtvih i noseći sa sobom sve strasti i karakteristike živih ljudi i, kako kaže De Sanctis, vuće sa sobom cijelu zemlju.

BROJEVI I DEVET KRUGOVA PAKLA

Prije negoli se uopšte nastavi govoriti o dubljim simbolikama Danteovog Pakla, bitno je naglasiti važnost brojeva u čitavoj Božanstvenoj komediji. Čitava Komedija je komponirana na brojevima tri, sedam i deset (tri sveta broja kršćanstva) te njihovim međusobnim kombinacijama. Tako imamo tercinu, ukupno trideset i tri pjevanja u svakom od tri dijelova Komedije što je ukupno sto pjevanja (ako dodamo i uvodno pjevanje). Dakle, to je broj u čijem je korijenu broj deset. Također, bitno je naglasiti da Danteovo putovanje trajalo sedam dana. Danteov vodič, Vergilije, ga vodi kroz svih devet krugova pakla. Svi krugovi se nalaze u obliku koncentričnih kružnica te se prema središtu sužavaju (kako su grijesi sve teži). Zašto baš krugovi? Jer je krug oblik savršenstva te ako se on nalazi gore, on je savršenstvo dobra; ako se nalazi dolje, on je savršenstvo zla što se i dâ očitovati kroz Danteovo spuštanje kroz Pakao, tj. kroz sliku i priliku zla/poroka. Što je prostor uži, grijeh je veći. Ta je kružnica nastala Luciferovim padom s neba (Lk 10,18 - On im reče: Gledao sam sotonu gdje pade kao munja s neba! ). On je stajao na samom dnu Pakla: do polovice tijela zamrznut u jezeru i mahao svojim krilima, te mahanjem ledio jezero i rijeku Kokit. Ima tri lica kao protivnost božanskom Trojstvu (Otac, Sin i Duh Sveti). Sva tri lica predstavljaju različite atribute, a po starim teoretičarima to su: nemoć, neznanje, mržnja ili slično. Opet, protivno atributima Trojstva. U ovom, trideset i četvrtom pjevanju dobijamo odgovor na Danteovo pitanje kako je Lucifer pao:

On s ove strane sa nebesa pade,
i ovdašnja se zemlja ispod vode
u strahu skri i uzmicati stade

k polutci našoj; možda za te zgode
i zemlja, što je otud vidiš, stvori
šupljinu tu i bježeć uvis ode.

I tako je pred Luciferom nastao Pakao, a iza njega brijeg Čistilišta.

GREŠNICI I NJIHOVE KAZNE

Možda najvažnije upotrebe simbola u Paklu se očitavaju u kaznama grešnika, koje su uvijek konstruirane tako da alegorijski odgovaraju grijesima koje su počinili u životu. (kad kruta/sudbina stiže onog tko ga stvori ). Svi ti grešnici se nalaze u Paklu jer on predstavlja pokvarenost duše prepuštene vlastitim prirodnim silama te se u njima tragički likovi suprotstavljaju nadmoćnoj, neljudskoj sili. Već je spomenuto kako je suživanjem prostora grijeh veći, te time likovi ustvari ostvaruju svoju književnu autentičnost mjestom u kojem se nalaze , a ne nužno nekim njihovim dubljim psihičkim osobinama. Usko su vezani za mjesto u kojem se nalaze, skoro kao ‘zalijepljeni’ za njih te time čovjek više nema slobodne volje jer je on tu, čvrst i nepokretan .

U Paklu imamo konstantan odnos između sličnosti i opozicija, a toga ima ponajviše kada govorimo o odnosu između grijeha i kazne. Npr.: Ko čvorci kril’ma nošeni što plove/zimi u jatu rastegnutu širom/tako i vjetar zle duhove ove/vrti i nosi amo tamo virom;/nema im nade da će ikad bijedu/smanjiti, kamo l’ počinuti s mirom je sličnost, dok Razabrah odmah da se u toj strani/rod onih sinjih kukavica krio/što Bog ih mrzi i njegovi dušmani/Taj jad, što nikad ni živ nije bio/sav gol od mnoštva osa što tu vrvi/i obada je ljute suze lio je opozicija. Međutim, trebamo se vratiti na već spomenuto alegorijskom odgovaraju grešnikovih grijehova počinjenih u životu, a jedna od najistraživanijih grešnica iz Pakla je Frančeska koja se nalazi u drugom krugu Pakla gdje se nalaze preljubnici i slični njima nošeni vihorom strasti (već spomenuta kazna). Frančeska, ispričavši svoju ispovijest sa zemaljskog života, probudi u Danteu neku neopisivu empatiju prema njoj: toliko snažnu da je on pao kao čovjek svladan snom. Tu se onda postavlja pitanje da li je Dante, osjetivši empatiju prema Frančeski, ustvari osjetio empatiju prema zemaljskom grijehu i priči o grešnoj ljubavi? A Tvrtko Kulenović još zanimljivije pitanje postavlja: da li se ta empatija suprotstavlja Beatriči, predstavljena kao nebeska ljubav i koja je Danteu bila prikaz moralne savršenosti?

Drugi najistraživaniji krug Pakla; kada govorimo o grijesima; jeste Limb u kojem se nalaze svi oni koji nisu kršteni, tj. koji u svoje vrijeme nisu mogli spoznati Boga i njegovu milost (zbog toga nisu u Raju) te mu se sada zahvaljuju za milost što su izbjegli Pakao i povjerovali u njega. Ovdje živi i sâm Vergilije, a i brojni poznati antički pjesnici kao što su Horacije, Homer, Aristotel itd. Kada se podvuce neka crta, može se dobiti dojam da su oni najprivilegovaniji u čitavom Paklu zbog mogućnosti da ne prolaze kroz njega nego da čekaju vrata za Čistilište, pa kasnije (možda) i za Raj.

Kazna za proždrljivost je depiktirana u trećem krugu. Neumjerenost u jelu i piću je jedan od Sedam smrtnih grijeha te ako pripada toj kategoriji grijehova, kazna mora biti što teža. I pošto su bili proždrljivi čitav svoj život, sad ih muči troglavi pas Kerber koji ždere njih. On ima tri glave: pačju, pseću i zmijsku, pa samim time i tri različita načina mučenja. A proždrljivci pužu po blatu slijepi od svojih požuda i to simbolizira besmislenost njihovih zemaljskih života zbog sebičnosti koja se mogla zamijeniti dijeljenjem s drugima oko sebe.

I posljednji grijeh koji spada u one neumjerene grijehove, je predstavljen u petom krugu – srditost. One su uronjene u blatne vode Stiksa u kojima se dave oni koji nikada nisu našli radost u riječima Evanđelja, Boga ili ljudima oko sebe. Ovdje se valja dotaći i same simbolike vode u čitavom Danteovom Paklu počevši od Aheronta (smradne vode), Stiksa (smradno blato), Flegeton (vrela krv – simbolizira ubijanje s namjerom) pa sve do Leda (lat. Ameles potamos – rijeka nepažnje). Što se više spuštamo, sve manje mogućnosti za životom pošto u svakodnevnom životu voda se tumači kao simbol života. Gdje su grijesi veći, manje života (samim time i manje vode).
Grešnici su pasnivno bijesni i mrzovoljni, upravo kakvi su bili i u životu na Zemlji. I oni umjesto da šute i nastoje izroniti, oni se nastave svađati i samim time guše u travama, algama i blatu što ga nosi rijeka Stiks. Neki čak i režu jedan drugoga, dok neki svoj bijes ne mogu ni riječima izraziti. Ovo je jedno od najsnažnijih mjesta, po mom mišljenju, koji često biva zanemaren, a to je kada Dante pripovijeda o važnosti ispovijeda zbog olakšanja i oslobođenja duše:

Ovdje me čekaj, liječi duh od sjetâ,
i dobrom nadom poji dušu svoju,
jer nećeš ostat sam sred ovog svijeta

ZAKLJUČAK

Vjerovatno se često polemiše o Danteovom uvjerenom prikazu ne samo pakla, nego i čistilišta i raja te da li je ovim djelom uspio opravdati svoj realizam, koji bi se trebao shvatiti kao model koji liči ali koji pri tom ne mora na odgovarajući način da funkcioniše. Jer ovakav njegov svijet bi se trebao prikazati kao neki vid koncepcije, a ne odraz. Pa se time moramo dobro zapitati da li je uopšte validno da se jedan književni pravac zove ‘realizam’? Time onda Dante po toj koncepciji gradi svijet koji zahtjeva da se svi njegovi unutrašnji ‘točkići’ pokreću da bi mogao funkcionisati. S tom tezom Kulenović spominje kako savremeni pisci zapravo se samo zadrže na koncepciji, a ne grade svijet: ne stvaraju mehanizam koji, kada se jednom pokrene, samo dalje ‘radi’. Umjesto toga, savremeni pisci nude samo ideje (koncepciju). Da li je onda Dante uspio nadmašiti savremene pisce? Moguće. Ali nesigurno je ako se ne zadržavamo samo na ovu tezu.

Zanimljivo je spomenuti da je Dante Paklom napravio jedan svijeti koji je donekle ‘življi’ čak i od samog raja i čistilišta. De Sanctis nam daje razlog zato što je u paklu duša nužno odvojena od tijela, čista je i imamo čiste karaktere, stoga je takva duša svemoguća i nepobjediva. Samim time u paklu se nalazi zemaljski čovjek, i da ustvari to sve nije bio autorov san, nego njegov alegorički prikaz njegovog okruženja. Pa je time Dante možda pomalo surov jer nam nije uopšte prikazao drugi svijet i dao nam zaključak da nema drugog svijeta osim ovog. Onda je pakao pun života, za razliku od čistilišta i raja koji bi nam došli kao fantazija, utopijski svjetovi kojima težimo i čitav taj put je put k savršenstvu.

Koliko god možda Danteov Pakao djelovao kao previše okrutan ‘život poslije života’; i koliko god možda nekom Danteovom logikom bi svi mi završili u takvom paklu; takav njegov svijet nas uči da budemo često svjesni svojih grijehova i pogrešaka. Vjernici bježe od grijehova i Sotone kako bi uspjeli ući kroz vrata raja, a svakako mi se čini kako bi ljudi trebali bježati od tih poroka kako bi bili sretni. Smatram da bi nam Dante ovim djelom htio reći da nastojimo slaviti život.

LITERATURA

• Alighieri, Dante, Pakao (Sarajevo: Svjetlost, 2009.)
• Biblija: Stari i Novi zavjet (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1990.)
• De Sanctis, Francesco – Povijest talijanske književnosti (Zagreb: Matica Hrvatska, 1955.)
• Dželilović, Muhamed – Predgovor Božanstvenoj komediji (Sarajevo: Svjetlost, 2009.)
• Kulenović, Tvrtko – Vrata koja se njišu (Sarajevo: Međunarodni centar za mir, 2008.)
• Kulenović, Tvrtko – San kod Dantea i Borhesa u Polja br. 274 (Zagreb 1981.)
• Solar, Milivoj – Povijest svjetske književnosti (Zagreb: Golden Marketing, 2003.)