Uokvirena.
Sama.
Boje i rumen s lica
Već su odavno počeli da blijede.
Rubovi joj bježe iz okvira.
Dišu.
Da im je da napune
Pluća svježim zrakom.
Nakon toliko godina.
Uokvireni.
Sputani.
Ne znajući
Da ih taj isti zrak
Troši.
K'o plamen šibice.
Pa dobijaju boju pepela.
Od vlage na zidu
Pojavile se mrlje od buđi
Na licima.
Lica.
Čekaju da ih neko očisti.
Niko se ne pojavljuje.
Zrak u ramu nije svjež,
Nego ustajali.
Jedu prašinu svako jutro
I večer.
Mirišu na buđ.
Nagrizaju bakterije
Papir i foliju.
I boje.
Doduše,
One su odavno nagrižene.
Same.
Zaboravljene.
Usamljene.
Od osmijeha
I nespretnih prvih koraka,
Uflekanih pantalona
I čarapa
Od trave i zemlje,
Sada žive zaborav.