Sad kad je toliko vremena prošlo
I kad oboje znamo da je ljeto sa sobom
Odnijelo posljednji susret kad si me vidio krajičkom oka,
I odmah se dohvatio telefona da bi se zaštitio od
Neželjenog razmišljanja i sjećanja,
Gdje me vidiš?
Jesam li stala u džep tvoje zimske jakne,
Kao ona mala fotografija djevojke
Koju su vojnici nekada nosili sa sobom u rov,
Ili sam ipak zapečaćena u ladici sjećanja
Kojih se dozvoljeno sjećati samo kasno u noć,
Kad nemaš ništa drugo da radiš,
Ili kad izlaziš s prijateljima i prođeš pored nekog našeg mjesta?
Gdje me vidiš?
Ako me vidiš i kad me vidiš,
Je l' moj lik u tvojoj glavi čist
Ili su od mog lica ostali samo obrisi?
Skice, na koje ti možeš uvijek nadodati
Ono što bi te najviše smirilo da vidiš.
Ili ako na toj skici ima previše detalja,
Oduzeti onaj koji te najviše uznemirava.
Biću iskrena, i tvoj lik u mojoj glavi
Je izgubio svoje oštrine.
I ne vraćam se više tebi kao poznatom bolu.
Ali kao i u svakom nerazriješenom odnosu,
Ostalo je pitanja na koje nekad zamišljam
Da želiš da mi odgovoriš.
Kao i kad smo se zadnji put zagrlili,
Voljela bih znati: Jesi li me ikad vidio?
I gdje me sad vidiš?