Sjećaš li se,
Nekada smo znali pričati bez razloga,
Kao da svijet nikad neće stati,
A naša priča nikada utihnuti,
Sada šutim tvoje ime,
U sobi, među četiri zida,
Među mislima, zarobljenim,
Mislima o tebi.

Nisam te ni zagrlio,
Ni pogledao,
Samo smo rutinski prestali biti - mi,
Znaš, to je možda najtiši kraj,
Onaj bez buke,
Bez posljednjih riječi,
Onaj koji najviše boli.

Ponekad mi doletiš u snove,
Kao sjenka svega onoga,
Pa se pitam,
Je li san ili java,
I možda sam lud,
Govorim u mislima,
Ali ne čuješ,
Kao da si otišla, tugo moja,
Negdje tamo,
Gdje smijeh više ne znači ništa.

Moja tugo,
Znaš gdje smo bili,
Ali ne znaš gdje smo sada,
Možda u različitim životima,
možda samo u drukčijim verzijama.

A ja?
Još ponekad pričam o tebi,
Kao da ćeš se pojaviti,
Tu negdje iza ugla,
Još nikom ne pričam o tebi,
A možda bih trebao.


A ja?
Ja sam čovjek,
Vani živ, unutra mrtav,
Čovjek od stotinu raspadnutih djelova,
Čovjek koji je dao sve,
A dobio ništa.

A gdje smo sad moja tugo...