Na posljednjim susretima mladih sve se češće postavlja pitanje u kakvom će svijetu odrastati generacije koje dolaze. Živimo u vremenu u kojem se sve mjeri brzinom, efikasnošću i količinom obavljenih zadataka. Dok se društvo okreće tehnologiji, kratkim informacijama i vizualnoj buci, poezija tiho ostaje po strani. Postaje privilegija malog broja ljudi koji još uvijek vjeruju da se svijet može objasniti kroz stih, metaforu i emociju. Ipak, pitanje nije samo hoće li mladi čitati poeziju, već hoće li moći osjetiti ono što poezija otvara: unutrašnji svijet koji je jednako važan kao i spoljašnji.Generacije koje će živjeti bez poezije mogle bi izgubiti vezu s najdubljom ljudskom potrebom. Potrebom da prepoznamo sebe u tuđim riječima, da razumijemo tišinu i da pronađemo smisao u onome što ne može stati u običnu rečenicu. Poezija nije samo književnost. Ona je način disanja. Ona je most između onoga što jesmo i onoga što bismo mogli biti. Kada nestane poezije, nestaje i sposobnost da osjećamo svijet u njegovoj punini.U školama se sve više pažnje posvećuje rezultatima, testovima i mjerljivim vještinama. Dok se formalni sadržaji povećavaju, prostor za kreativnost se smanjuje. Mladi u tom ritmu uče da je najvažnije biti brz, tačan i praktičan. Ali gdje je prostor za osjećaj, za grešku, za pokušaj, za imaginaciju. Bez poezije, mladi ostaju uskraćeni za mogućnost da se upoznaju s vlastitim emocijama i da ih izraze na zdrav način. Poezija uči strpljenju, nježnosti, empatiji i unutrašnjoj slobodi, a to su vrijednosti koje nijedna tehnologija neće moći zamijeniti.
Ipak, odgovornost ne leži samo u školama. Naša zajednica, kulturne institucije i sami mladi imaju ulogu u očuvanju poezije. Potrebno je stvarati prostore u kojima se stih može čuti, živjeti i dijeliti. Potrebno je vraćati kulturi ono mjesto koje joj pripada. Jer poezija nije luksuz. Ona je potreba. Ona je ono što nas čini ljudima.Ako dopustimo da generacije odrastaju bez poezije, dopustit ćemo da odrastaju bez unutrašnje širine. Bez mogućnosti da se prepoznaju u tuđem bolu, ali i u tuđoj radosti. Bez sposobnosti da osjećaju svijet izvan ekrana. Ali ako im vratimo poeziju, makar u malim dozama, vratit ćemo im priliku da budu više od prolaznika u vlastitom životu. Vratit ćemo im glas, osjećaj i prostor da budu svoji.Poezija nas uči da je svaki čovjek priča. A društvo bez poezije je društvo koje je zaboravilo slušati. Zato danas, više nego ikad, moramo govoriti o važnosti stihova. Ne da bismo od poezije stvorili obavezu, nego da bismo je vratili među ljude. Jer generacije koje će živjeti bez poezije izgubit će najvažniji dio sebe. A generacije koje je budu otkrivale iznova, naći će put ka boljem, nježnijem i mudrijem svijetu.