"Mama, opet riža? Dosadno mi je."
"Neću to, smrdi mi."
"Zašto si stavila luk, znaš da ga ne volim."
"Neću da jedem, nisam gladan."
"Možemo li naručiti?"
"Opet supa? Ne jedem to!"
"Fuj, šta je ovo zeleno na tanjiru?"
"Ne jedem supu bez rezanaca!"
"Možemo li večeras pizzu? Ili makar ćevape?"
"Nemam apetit. Preskočit ću ručak."
"Neću jesti ako nema Coca-Cole!"
"Ja ovo jedem samo kad baš moram."
"Možemo li u restoran večeras?"
"Ja jedem samo pileće batake, ovo neću."
"Zar ne možeš napraviti nešto ukusnije?"
"Od čega je ova čorba, bljak,neću."
"Možemo li nešto 'normalno' za promjenu?"

Sve su to rečenice koje djeca svakodnevno izgovaraju za stolovima punim hrane, dok im frižider zuji, zamrzivač puca od zaliha, a doručci se bacaju jer su ohladil. Imaju izbor. Imaju privilegiju da od hrane naprave problem.

A sad… zamisli Gazu.
Zamisli dijete koje tri dana nije stavilo ništa u usta osim kapi prljave vode.
Dijete koje sjedi pored mrtve sestre i ne zna šta više boli glad u stomaku ili šok u srcu.
Dijete koje više ne traži ništa. Samo šuti. Jer zna da nema.
Jer zna da ne postoji "može li nešto drugo?".
Jer zna da hrana više ne postoji. Ni komadić. Ni mrvica. Ni korica hljeba.

Peti stepeni gladi. Peti
To nije "gladna sam jer sam preskočila doručak".
To nije "gladan sam, al’ jedem kasnije".
To je ,organizam jede sam sebe da bi preživio još sat. Još minut.

Znaš li kako to izgleda?Dijete koje više ne hoda jer su mišići pojeli sami sebe.
Ruke ko tanke grančice. Koža presijava jer nema masnoće ispod nje.Oči, ogromne, prazne, crne. Kao da gledaju kroz smrt.

Zamisli da si majka. Imaš četvero djece i samo pola komadića hrane Dijeliš je na četiri dijela. A sebi ništa.
Zamisli da ti dijete kaže:
"Mama, pojedi ti. Ja ću čekati sutra."
Ali znaš da sutra možda neće doći. Jer to sutra može biti dan kad mu srce prestane kucati od gladi.


Zamisli da ležiš pored svog sina, slušaš mu srce kako kuca sve sporije, dok ti stomak urla, a suze ti ne mogu poteći jer je tvoje tijelo već dehidrirano.
Ubijeni su žeđu, pa glađu.

I najgore?
Ovo nije nesreća. Ovo nije prirodna katastrofa.Ovo je planirano.Ciljano. Djeca umiru jer neko hoće da umru.
Beba je umrla,i imala je manje kilograma nego kad se rodila.Jedno dijete je upitalo majku: "Majko,da li u Džennetu ima hrane?"-Ona mu je odgovorila:"Ima,mnogo hrane."
Dijete je poželjelo da umre,samo zato da može da jede.Zamliste onda tu količinu patnje.

A ti…
Sutra kad dijete kaže da neće da jede špinat ,sjeti se djeteta koje pojede šaku zemlje i onesvijesti se.
Kad naručiš novo jelo jer ti se ono prvo "nije svidjelo" ,sjeti se da neko nikad neće ni imati pola onog prvog koje ti nisi htio.
Kad baciš ostatak ,sjeti se da neko dijete umire za mrvu tog ostatka.

I reci, znaš li sada šta je stvarna glad?