Kad sam tog sumornog jutra otvorio oči, svijet je bio izmijenjen. Pogled mi je počivao na stropu sobe koja nije bila moja. Zidovi su bili prekriveni crnim tapetama sa zlatnim nitima koje su se preplitale u oblike nalik na note. Soba je bila mrtva – tišina tako duboka da je činila zvukove vlastitog daha neprirodnim.
Na noćnom ormariću ležao je ključ. Bio je malen, starinski, s ugraviranim brojem: 71000. Nisam znao zašto; ali bio sam siguran da je taj broj važan. U džepovima nisam pronašao ni novčanik, ni telefon – samo taj ključ na noćnom ormariću i osjećaj neodređene težine u prsima.


Po izlasku iz sobe, dočekao me hodnik ispunjen ogledalima. Moj odraz me pratio iz svakog ugla, ali lica su mi bila različita – starije, mlađe, ljutito, sretno, očajničko.
Nije bilo drugih vrata osim onih na kraju hodnika, teških i od hrastovine, s istim brojem kao na ključu. 71000.
Otvorio sam vrata očekujući izlaz. Naravno, moj život se nikad ne odigra onako kako to zamislim, pa je prema tome bilo i prirodno da me umjesto izlaza, iza tih vrata dočeka koncertna dvorana. Redovi praznih stolica prostirali su se u savršenom nizu sve do bine na kojoj je stajao crni klavir.

Nije bilo nikoga. Zvuk koraka mojih cipela odjekivao je prostorijom poput aplauza. Hodao sam prema klaviru, osjećajući kako mi srce postaje sve glasnije.
Kada sam sjeo na klupicu, prostor se promijenio. U dvorani su se pojavili ljudi, siluete s maglovitim obrisima lica, i svaka je gledala pravo u mene. Njihovi su pogledi bili teški, kao da očekuju nešto što ne mogu odbiti.
Prsti su mi dotakli tipke, i prije nego što sam shvatio, svirao sam. Bila je to melodija koja nije pripadala meni, ali činilo se kao da dolazi iz dubine mog bića. Kako je muzika tekla, publika se počela kretati, njihova tijela izvijala su se u grotesknim, ali hipnotičkim pokretima. Neki su plakali, drugi se smijali, ali svi su plesali na moju melodiju koju ni sam nisam razumio.


Osjetio sam da nisam sam. Kad sam podigao pogled, Ona je stajala kraj klavira. Haljina joj je bila crvena, poput vatre koja se tek razbuktava. Kosa joj je padala u slapovima tamnih sjena, a njene zelene oči su bile dublje od bilo kojeg bezdana koji sam mogao zamisliti.

„Sviđa im se,“ rekla je glasom koji nije imao toplu intonaciju. „Ali zašto si ovdje, sviraču? Ovo nije tvoja dvorana.“
„Ne znam,“ odgovorio sam. Glas mi je zvučao strano, kao da sam govorio kroz vodu. „Pronašao sam ključ. Sjeo sam ovdje, i... “
Naslonila se na klavir i nasmiješila, kiselo. „Ključ nije tvoj. Pripada onome ko zna šta želi. A ti ne znaš.“
Pokušao sam nešto reći, ali riječi su nestale prije nego što su dospjele do zraka. Počeo sam svirati brže, očajnički pokušavajući održati melodiju koja me obuzimala. Note su postale preteške, prsti su mi otkazivali poslušnost, a muzika se raspadala u nered. Još uvijek su me lica iz publike neumoljivo gledala, ovog puta bez plesa, bez plača i bez smijeha. Osjećao sam se poput osuđenika na smrtnu kaznu u srednjem vijeku.
„Vrijeme je,“ rekla je. „Odlazi.“


I prije nego što sam mogao shvatiti značenje njenih riječi, pod mi se izmaknuo. Padao sam... Padao sam prema unutra, prema vlastitom srcu, koje je sada i samo sviralo neprekidnu, nesređenu melodiju. Glava mi se otkotrljala na podu koncertne bine koju više nisam poznavao.

Kad sam se ponovo osvijestio, bio sam na ulici... Jedna od onih između Koševa i Čistilišta. Noć je bila hladna, a zvijezde neprirodno oštre. U ruci sam držao ključ s brojem 71000. Pogledao sam oko sebe, ali nije bilo nikakvih vrata, nikakvog hodnika, niti koncertne dvorane. Uspijevam da pojmim samo bezdušni muk grada koji se odmarao pod pogledom obezglavljenog čovjeka.