Dvadeseta godina dvadeset prvog vijeka došetala je kao krmelj u oku jutra - nevažna, a već smeta. Sedamdeset i prvi joj dan, rođen iz prestupnog mraka, provukao se u podne kao nepristojan gost što ne zna da li je došao da čestita ili da pozajmi soli. Preostala su joj još dvjesta devedeset i pet jutara da smisli kakva će biti, ali već se po prvom mirisu moglo zaključiti: biće to godina koja će češće psovati nego govoriti.
Probudio sam se u onom gađenju koje se ne zna objasniti ni doktoru, ni kalendaru: suho grlo, razdražljivost na sve što proizvodi zvuk - uključujući i moj vlastiti glas - i žeđ kakva priliči samo kafanskim filozofima pred kraj radnog vremena. Tri dana ta žeđ se vukla za mnom kao savjest, i svaki put kada bih pomislio da sam je izliječio, ona bi se vratila, malo uvrijeđena, malo ponosna.
To nije bio običan mamurluk. Obični mamurluci imaju uzrok. Ovo je bio trodnevni posjetilac koji dolazi nenajavljen, nosi papuče i ponaša se kao da je moj rođak iz unutrašnjosti.
Pravi mamurluk - onaj ljudski, razumljivi - dođe ujutro, pregleda štetu u glavi i želucu, odradi nekoliko krugova po tijelu i, nakon supe, odlazi kući. Moj mamurluk ostaje tri dana. Tri ogromna dana. Kao da se cijela godina skupljala u jedan jedini tresak.
Zbog takvog karaktera dobio je i bilježnicu - Mukostaji, da ga imam gdje zapisati, ako ga već ne mogu otpustiti.
Nova godina mi nikada nije bila spektakl, bar ne onaj javni. Dok drugi broje sekunde do ponoći, ja u kuhinji brojim porcije. Dok drugi bacaju konfete, ja bacam krompir u rernu. Baka me je na to pripremila još dok sam bio mali:
„Ako hoćeš u ovu profesiju, moraćeš s vremena na vrijeme biti sretan dok drugi tuguju, i gladan dok drugi jedu. A kuhinju, kad je jednom voliš, nosiš u kostima.“
Ta žena je od šporeta napravila hram. Od kuhinje - geografiju mog života. Učila me da: ukus se ne stvara, ne dobija, niti se uči. Ukus se rađa. I bogami, kada se rodi, traži da se hrani stalno. Zato nisam imao potrebu da slavim novu godinu: ja sam ih obilježavao na radnim stolovima bez ijedne mrlje.
Ambroziju u dvorištu zato ne diram. Raste kao ukras neprepoznatog otrova. Nisam alergičan - što je možda dobar znak, možda loš. Par puta sam pomislio da je osušim i probam, samo da vidim ima li u njoj kakve istine. Ali odustao sam: ima dovoljno otrova u ljudima da mi dodatni ne treba.
Uostalom, znane mamurluke izliječim kafom. Ako ne pomogne kafa - tu je Kafetin. A ako ne pomogne Kafetin, onda sigurno nije mamurluk nego život.
Ali bol kojom je ta godina počela bila je neobično fina. Nije zujala, nije parala oči. Samo je pulsirala na sljepoočnicama, kao da upozorava: „Evo me, stižem — pripremi se.“
Čudno je kada i tvoja bol djeluje pristojno.
Pa sam, naravno, odmah pretpostavio: biće ovo godina koja pritiska, ali se pravi da je nježna. Godina koja zvuči kao prepuna bešika - hitna, a odgođena. Godina u kojoj ćeš morati stalno nešto trpjeti, jer ti je toalet predaleko ili ga je neko baš zauzeo. Ima takvih godina: počnu nelagodno i završe se olakšanjem.
A onda se u sve umiješao virus. Započeo je kao glasina iz dalekog grada sa imenom koje zvuči kao da ga ne bi trebalo izgovarati naglas. Prvo su došli tišinom, onda znakovima i statistikom, pa panikom. Epidemija nije proglašena, pandemija jeste. Svijet se okliznuo kao da je neko prolio ulje na kalendar.
Zemlja je stala. Ljudi su se zatvorili. Rijeke učile iznova disati, šume obnovile dah. Bosna dobila svoju staru boju, onu koju zna čuvati samo do dugih kiša i nečijih pogrešaka.
Tako se, između dvije mjere i tri tišine, rodila godina u kojoj je sve krenulo unatrag. Godina koja se nije najavila, nego nas je zatekla kao neplaćeni račun na frižideru.
I tu počinje naša priča - u trenutku kada se sve lomi, ali se pravi da stoji.