Ako bi ko vjerovao godišnjim izvještajima nacionalnih zavoda za statistiku (a ne bi trebalo, jer statistika je samo matematika u službi politike), tada bi se dve hiljade i devetnaesta godina završila kao sve druge: sa nepotpunim izvještajima, kratkim dahom i viškom obećanja koja niko nije potpisao.
Međutim, ta godina je bila tvrdoglava, koja nije htjela da ode bez osvete. Na njen tri stotine i pedesti dan, negdje daleko, u gradu čije ime zvuči kao zvuk otvaranja kišobrana, počeli su se javljati čudni slučajevi. Ljudi su kašljali kao da im je neko u pluća ubacio šaku pepela, a ljekari su se pravili da razumiju šta se dešava, iako im je lice govorilo:
„Nemamo pojma, ali ne smijemo to reći pred kamerama.“
U isto vrijeme, naš pripovjedač - koji još nema pojma da mu se sprema globalna zavjera protiv njegovog mira - zapisivao je u Mukostaj sljedeću mudrost:
„Ako se već mora umirati, neka bude tiho. Bez sirena. Bez statistika. Bez ovih vijesti što smrde na birokratiju.“
Birokratija je, naravno, jedva čekala da se uključi.
Kada je virus, koji je u početku imao šarm nepoznatog gosta sa istoka, počeo prelaziti granice kao da posjeduje diplomatski pasoš, svijet se uplašio. Ali svijet se uvijek plaši pogrešnih stvari. Najprije su nastale teorije. Pošto se ljudskom rodu ne može vjerovati da povjeruje u jednostavnu istinu, pojavile su se:
• teorije zavjere,
• teorije zavjere o teorijama zavjere,
• i teorije zavjere o tome da teorije zavjere šire oni koji se bore protiv teorija zavjere.
Bilo je to zlatno vrijeme za sve koji vole da ne znaju ništa, ali govore kao da znaju sve. U to vrijeme, pripovjedač se spremao - ni manje ni više - nego da konačno dočeka novogodišnji mamurluk u miru, kao civilizovan čovjek. Nažalost, planeta nije dijelila njegova očekivanja. U roku od mjesec dana, riječi poput lockdown, karantin, distanca, dezinfekcija, struka, stožer, stožerovo mišljenje, stožerova psovka, i ona najapsurdnija - novo normalno -postale su dio svakodnevice.
Do tada je „novo normalno“ bio izraz rezervisan za:
• svježe ošišanog komšiju koji pređe u sektu,
• kućne ljubimce koji počnu nositi džempere,
• ili emocionalno nestabilne bivše.
Ali sada je čitav svijet postao jedno veliko „novo normalno“, kao da je neko globalno implementirao patch neuspjelog softverskog update-a. U Bosni je, naravno, sve kasnilo.
Ne zato što se virus uplašio birokratije, nego zato što su birokrate bile brže u zbunjivanju virusa nego virus u širenju. Kada je napokon stigao, nije imao ko da ga dočeka.
Na granici su radile tri smjene:
• jedna smjena koja ne zna šta radi,
• druga smjena koja misli da zna šta radi,
• i treća smjena koja radi ono što joj se kaže, ali tek kad prođe pauza.
Na kraju je virus jednostavno ušetao preko šume, jer niko nije čuvao šumu.
Šuma nikad nije bila prioritet.
U međuvremenu, u hotelskoj kuhinji, pripovjedač je bio svjedok epskog haosa:
• kuhari u maskama izgledali su kao hirurzi koji su zalutali među lonce,
• konobari su dezinfikovali sve osim vlastite savjesti,
• a šef sale je govorio da „nema panike“, dok je panično gubio kosu.
Sve je ličilo na lošu probu apokalipse.
I baš tada - u trenutku kada je čitav svijet zapadao u paniku - novogodišnji mamurluk je došao tačno na vrijeme, kao jedina institucija koja još poštuje proceduru. Tri dana. Ni manje, ni više. I tako počinje godina koja će se pamtiti duže nego što zaslužuje.