Oči!
Koliko su samo zla učinile čovječanstvu.
Treba ih iskopati.
Da smo slijepi, možda bismo se više voljeli.
Treba zamračiti ljudske vidokruge poput upregnutih konja, da jasno vidimo samo ono što moramo.
A opet, bila bi to golema žal. Od svih čula, sve mi diraj, ali ne petljaj mi oko očiju. Želim da sam idem, a ne da me vode.
Tu golemo griješim. Varam sebe. Čovjeka ne vodi pogled, već osjećaj.
Želja da gledam i uživam u blagodatima, nenabrojivim, jeste prevara samog sebe.
Kroz historiju, koliko je vid učinio zla čovječanstvu, ništa je spram onoga koliko je svaki čovjek načinio zla samom sebi. To je nebrojivo poput blagodati oko nas koje nam pogrešno reflektuju ono što stvarno treba da vidimo – svoj ispravni osjećaj i osjećaj drugih.

Na brijegu iznad naše kuće, tamo gdje se završava naše imanje, naš komad dunjaluka, bila je jedna velika trešnja.
Često sam tokom kasnog proljeća i ranog ljeta sjedio u hladu pod krošnjom te trešnje i s didom Mustafom, koji je nadzirao najamnike dok su okopavali naše kukuruze ili žnjeli zlatno sitno žito, posmatrao sam krajolik: susjedni Grmeč, selo Kljevce i one čuke iznad njega na kojima je nekad bio prastari grad Mrin. Gledao sam i kotlinu, tamo gdje se Dabar ulijeva u rijeku Sanu. Prstom sam upirao na sve ono što je privlačilo moju pažnju i stotinu puta pitao mog dida: a šta je ono tamo.
Pored sve te zelene ljepote, visova, padina i ravnica pod mojim nogama, najviše mi je pažnju privlačio Mulež.
Gorostas planina s bijelim vrhom.
Niko me nije mogao ubijediti da je to što se bijeli kamen, bijeli odsjaj koji sunce stvara. Za mene, za dječačku ludu u meni, to je bio snijeg koji se nikad ne topi.
Tu je započinjala i završavala moja misao, moja mašta i moje prisustvo ispod hladovine trešnje, dok sam maštao da se jednog dana domognem vrha i potvrdim, dokažem moju tvrdnju svima, da je to stvarno snijeg.
Zar to nije put jednog života.
Do vrha pa natrag, jer čovjek tek tad sazna da se prevario. Nije sve ni u visini.
Svejedno, ako je gore snijeg ili kamen, suviše je hladno da bi se lijepo živjelo. Suviše je prazno da bi pamet, da bi tijelo – opstalo.

Početkom ljeta svim ukućanima ruke su bile krvave, mislim prsti modre boje, zbog trešanja. Teta je kroz smijeh znala reći kao da smo kanu stavili.
Kažu, trešnja je rađala svake godine. Ja ne znam, suviše sam bio mali da bih pamtio, ali sam znao za unazad nekoliko ljeta.
Bila mi je želja da skočim i uhvatim granu, pa sam sebi uberem i pojedem, ali koliko god sam visoko skočio, grane su bile previsoke.
Morao sam tijelom rasti da bih je dohvatio.
Morao sam duhom rasti da bih opstao na dunjaluku.
Sve i da sam mogao dohvatiti granu, ne bi mi dali da jedem. U kući, na hastalu, uvijek bi bila ćasa puna trešanja i sve bi se pojelo prije nego što bi ih muhe počele oblijetati.
Mati bi me posadila pored sebe za sofru i svaku trešnju prvo bi stavila u usta, razdvojila bi košpicu od ploda, isisala bi gorčinu, a onda bi košpicu ili progutala ili izbacila, a meni bi dala da pojedem trešnju.
Nisu mi dali da mi se košpica mota po ustima jer se neko dijete tako zadavilo do smrti. U to vrijeme djeca su mnogo umirala i za te ljude bilo bi glupo da Bog sačuva i poštedi dijete od raznih boleština, tifusa, zaušnjaka, a da se onda uguši košpicom. Stari bi tada znali reći: Bog vam ga je poštedio bolesti i život mu dao, a ukućani ga ubiju svojim nemarom ili svojim grijehom, nisu ga sigurno zaslužili.
Bio sam zdrav od rođenja i majka nije mogla podnijeti da me izgubi i da joj do kraja života na čelu piše: ti si kriva.
Kako god, nisu me zanimale košpice, nego više taj ukus trešanja koji majka isisa.
- Gorko je previše - govorila je.
- Hoću da probam - uzvraćao sam.
- Previše je teško za tvoj mali stomak. Ako pojedeš, dobit ćeš trčkalicu i onda ćeš morati držati vruću ciglu na stomaku.
U srcu je narasla tuga koja se proširila tijelom, ali odustao sam. Sjetio sam se šta me je onomad snašlo. Odustao sam od znatiželje jer sam trčkalicu i vruću ciglu već iskusio i ne bih više.
Ali kamo sreće da sam dobio trčkalicu i osjetio pravi ukus gorke trešnje nego da se desilo ono što ću vam sad ispričati.
Trešnja mi je u trenu postala gorka, mrska za cijeli život, a nisam nikad probao njen okus u cjelosti, samo onaj izlapjeli okus iz usta moje majke.
Oko trešnje trava je bila ugažena, sabijena uz zemlju, tamne boje zbog puštenih sokova. Stotine puta su noge poskakale i gnječile travu dok su ruke hvatale grane. U tom skoku morao si biti i brz i nježan. Kad ruka zgrabi granu, u tom trenu javi se osjet iz duše kao da držiš ruku djeteta. Nisi smio povrijediti, ne daj Bože polomiti granu, jer to bi značilo da ćeš iduće godine ostati uskraćen za dio onoga što ruka može dosegnuti.
Godina brzo prođe, a ljudi koji kroz prošlost gledaju vrijeme koje će doći znaju da se sve vrati. Greška se ponovi, samo u drugom obliku, i čovjek na isto bude stavljen na kušnju.
Oko trešnje, po ugaženoj travi, s rukama na leđima, hodao je jedan mladi čovjek.
Ašikovao je oko trešnje kao oko djevojke koja se krije iza mušebaka ili peče. Ono što se moglo dohvatiti rukama bilo je kao riječi, obećanja koja svaka djevojka daje, a da bi dobio najslađe plodove s najviših grana ili da bi dobio prisegu djevojke, morao bi se potruditi, dokazati svoje iskrene i časne namjere.

Taj mladi čovjek bio je visok, vitak, riđ, s gustom riđom bradom. Duša mu je svijetlila na licu.
Da ga neko sa dalekog zapada vidi, posumnjao bi da je on Turčin.
- Ni govora - rekao bi. - Tvoj izgled govori kao da si rastao po ulicama Pariza ili Londona.
Za ljude sa zapada svaki musliman, bez obzira na svoje porijeklo, bio je Turčin i morao je biti crnih dlaka. Za muslimane bijele puti priznavali su samo ruske robinje koje su u sultanovom haremu prihvatile islam.
Svi ostali, poput nas riđih i plavih muslimana u Bosni, za njih bili smo vječna zagonetka.
Pored njegovog izgleda, koji je ovdje najmanje bitan, taj mladi čovjek bio je imam džamije u Lužanima i moj otac.
Malo ko ga je zvao imenom. Koliko god je namaza predvodio i djece u mejtafu podučio, nisu mu govorili ni hodža koliko su hećim.
Ta titula narodnog liječnika obilježila je njegov život, a i uzdigla naše porodično ime. Nakon što je moj pradida ubio Đaur-pašu, njegovo imanje je opljačkano, a njegov sin Mustafa, moj dido, krenuo je u život kao zeleni vlas trave iz pepela spaljene šume. Radom i očevom titulom sagradili smo pored kuće i pristojan život.
Da se ne varamo, bogatstvo je mnogo toga omogućavalo, ali bez obzira na sve, na svaki mogući način čast naše kuće čuvala se od toga da je bogatstvo ne učini surovom i da se njom brani i naravno da ne izgubi milost

Ponekad je u avliji znalo biti jako živo.
Sjećam se onog čovjeka kojeg su doveli u okovima. Nožem je sebi iscrtao oko na čelu i hodao po selu vičući: ja sam Dedžal, ja sam Dedžal.
- Ovaj je na veliku šejtansku igranku naišao - šaputale su mati i teta u mutvaku dok sam se skrivao iza njenih dimija.
Tri sahata je bio zatvoren u sobi s ocem. Tri sahata je jaukao kao da ga živog deru. Tri sahata mu je otac učio Kur’an nad glavom.
A onda su izašli zajedno, on bez okova. Sjeo je za sofru s nama, ručao kao da je član domaćinstva. Kahvu popio i otišao kao da ništa nije bilo.
Dugo su s njim majke plašile djecu pred akšam, kad neće kući da dođu.
Tu sam ja bio u prednosti jer sam znao istinu, i to me činilo hrabrim u očima ostale djece koja su često mokrih gaća bježala kući čim bi vidjela tog unesrećenog čovjeka.
Na koncu svega, ta moja lažna hrabrost uvijek je bila ubrzo prekinuta mojom mišlju i pitanjem: gdje je završilo to zlo koje je izašlo iz tog trookog čovjeka.

Koliko god je babo hećim bio evropski visok, opet nije mogao dosegnuti do trešanja. Koliko god su se grane postajale udaljenije, toliko su i njegove oči rasle.
Sve je to nagonilo krv u lice. Kad u čovjeku uzavre bijes i želja, onda postaje zvijer, koliko god namjera bila čedna. Razum je otkazao poslušnost. Njegova volja više nije bila u njegovom pogledu. To nije bio on.
Krenuo je žurno, onako kako ne treba. Odmjeravao je svaku granu prije narednog koraka, ne osvrćući se na visinu. Nije mu trebalo mnogo da se uzdigne iznad zemlje i priđe plodovima, ali on je nastavio dalje, više, prešavši granicu.
Ova želja se pretvorila u nešto drugo.
Izgubio je ravnotežu pružajući ruku i dosežući za onim što mu ne pripada.
Kad je tijelo počelo da gura zrak ispod sebe, oči su se otvorile i tek tad je vidio svojim razumom ono što je trebao odavno.
Bilo je kasno.
Tijelo je svojom težinom dotaklo tvrdu zemlju.
Ostao je tu ležati, gledajući u krošnju, gledajući u svoju grešku.
Sigurno je čekao da mu se zamrači pred očima.
Zauvijek.
Ne znam. Nisam bio tu. Valjda je tako bilo.
Znam da je mati, hodajući po kući, nas upitala:
- Čujete li vi da neko viče?
Otvorila je pendžer i onda je ona zavikala:
- Hećim viče! Pao s trešnje!
Majka je strčala niz basamake dok se sve lomilo pod njom. Krenuli su i ostali. Samo se dido osmjehivao uz riječi:
- Hmm, krakonja da se uzvere na trešnju.
Smijao se, puhao nevoljno sebi u bradu. Tako to hoće pred saladžak.
Ubrzo se vratio. Nije se smijao. Drhtao je.
U širokom ćebetu donijeli su babu i smjestili ga na otoman. Jaukao je. Strašno je jaukao. Morao sam staviti ruke na uši. Brat je to učinio isto, dok je gledao mene misleći da je to igra.
Šta je s babom bilo, ni sam ne znam. Nisu me puštali u sobu kod njega. Moje bolesno nestrpljenje izazivalo je bol i drhtavicu. Dolazili su i neki ljudi. Ljudi uvijek dolaze. Sami dolaze kad je loš haber, kad nešto strši iz pravilnog reda.

Naredni dan su me pustili u sobu.
Ležao je pod prozorom, pokriven do vrata, s ispruženim rukama. Trebalo mi je vremena da progutam misao da je ovo stvarno moj babo. Koliko se promijenio. Šta li se dešava u tom čovjeku, pitao sam se. Noge su mi se svezale za zemlju dok sam ga gledao, a onda me pozvao rukom.
Nije mogao govoriti jer je to produbljivalo njegovu bol. Na usnama mu se izvukao blagi osmijeh. Bio je osjetljive duše, ali nije plakao.
Prišao sam mu s nekim strahom. Na prsima mu je bio tespih.
Gledao sam ga s nekim podsramom, kao stranca. To je doista bio moj babo. Živ je, ali žedan svega. Želio sam mu reći da život ne smije izgubiti boje, ali nisam znao kako.
Sada, kad se sjetim, znam da sam opravdavao sebe, ali nisam znao istinu. Bojaz koja je bila očigledna na mom licu zamijenio sam stidom. Draže mi je bilo da
me gleda čudno nego sumnjičavo i da osjeti da ga se bojim.
Poljubio je svoj desni dlan i pomilovao me po kosi. Kad mu se osmijeh još više razvuče, on sklopi oči.
Osjetio je bol.
Brzo je otvorio oči i opet me pomilovao. Nije želio da poveća moj strah.

Pokazao mi je rukom na njegovu postekiju, a onda na pod. Razumio sam ga. Razvukao sam veliku vunenu postekiju i sjeo na nju. Opet se osmjehnuo i opet osjetio bol i bacio pogled ka stropu.
Sjeo sam na postekiju. Gledao sam ga. Opet se okrenuo i pokazao mi rukom da razmaknem zastore na otvorenom prozoru.
Uradio sam to. Razmaknuo sam ih i svježi povjetarac je odmah jurnuo u odaju.
Začuo se ezan. Mujezinio je amidža hafiz. Valovi povjetarca nosili su žubor ezana.
Pogledao sam ga. Niz obraz mu je potekla suza. On je bio imam i mujezin.
U tom trenutku ušla je majka.
- Kako si? – upitala je.
Dok sam čekao odgovor, gledao sam u njegove oči, prateći hoće li one potvrditi ono što iz usta izađe ili bar klimnuti glavom. Nije ništa uradio. Nisam ništa vidio.
Ostavili smo ga u njegovom bolu. Majka je izašla, a ja sam legao na postekiju dok je povjetarac hladio moje lice.

U tom trenutku kroz prozor je uletjela lastavica.
Oduspravio sam se, sjedeći s oduševljenjem gledao sam kako leti iznad mene. Nije bila u strahu. Letjela je lagano kao na otvorenom nebu. Nekoliko krugova i onda je izletjela.
- Babo, jesi li vidio ovo! – uskliknuo sam dok sam gledao prema prozoru.
- Babo... – ponovio sam, i tad mi se razum razbistri i shvati da ne može govoriti.
Okrenuo sam se.
Ležao je… otvorenih očiju, gledajući u mene.
- Babo – ponovio sam tiho, čekajući da trepne.
Sve se pobunilo u meni.
Trepni!
Nešto je vikalo u meni.
Osjetio sam majku kako me uzima ispod ruku i iznosi iz sobe. Nisam prestao da ga gledam, a ni on mene.
Nije treptao.
Nije lastavica zalutala.
Ona je poslana po njegovu dušu.

- Umro je – povikala je majka i to je ozvonilo kroz kuću. Nastala je pometnja. Izuzetan nemir trajao je dugo. Kao da se sve razrušilo oko nas. Beživotni pogledi, bujica osjećanja i oči koje su vidno suzile, a samo su moje ispitivale. Mrzio sam ono što sad dolazi, vrijeme koje u muci sporo prolazi. Ja, zbunjen u duši, privlačio sam brata uz sebe, koji je očajno gledao, ne razumijevši ništa. Iako su me razmišljanja vodila, zbog njega sam morao ostati u javi.
Želio sam se prepustiti mašti da mi se rodi nada.
U tome svemu pokoji jecaj koji cijepa srce i mrtva tišina.
Otišao je čovjek koji se nije mogao ne voljeti.

Godine su prošle. Najgore je kad se čovjek suživi s glasom koji ga podsjeća na ono što je mogao uraditi, a nije.
Oženio sam se i dobio sina. Želio sam mu dati očevo ime, ali zbog stare narodne riječi skratio sam od Bećir na Bećo.
Ubrzo je počeo Veliki rat. Momke širom Bosne pozivali su u austrijsku vojsku, pa tako i brata i mene. Brat je dao život i ostavio kosti tamo negdje na granici, ni sam nije znao čijoj, a ja sam četiri godine, kao bolničar, liječio ranjene i izvlačio mrtve iz rovova. U svakom ubijenom vojniku tražio sam očev pogled, da ga zagrlim, da poljubim tog neznanca i uradim ono što mi je duša željela, a što nije uradila.
Sve vrijeme sam u duši nosio ono što se moglo zaboraviti. Bože, koji je to kamen na leđima.
Rat je završen. Vratio sam se kući živ i zdrav i nastavio svoj život. Godina za godinom rađala su mi se djeca, njih šestoro. Sve sam ih izgubio i u svakom od njih sam tražio pogled mog oca, ali ništa. Umirali su moji rođaci, njihova djeca, umrla su i moja dva unuka, ali i u njihovim pogledima ništa ne nađoh.
Kako sam ostao živ s ovom pameću, ne znam.
Umro mi je i sin. Daleko od mene. Skratio sam mu ime, a time i život.
Nije do imena, do sudbine je.
Otišao je drugi Bećir, moj Bećo, a nisam bio tu da vidim njegov pogled.
Je li se u njemu krio pogled mog oca?
Možda.
Jesam li imao priliku da smirim dušu?
Ne znam.
Je li ova moja potraga bila uzaludna?
JESTE!
Zašto – pitam samog sebe.
Zbog riječi iz Mushafa.
Kad ptica polijeće, to nije loš znak ni zauvijek kraj.
"Radujte se Džennetu koji vam je obećan."
Do tada, allahemanet.

......
Stablo trešnje je nekoliko puta sječano, ali se opet vrati. I sad je tu, vrlo je mlado, ali visoko. Zadnji put je rodila prije dvije godine i, kad više nisam mogao dohvatiti rukom, razmišljao sam da se popnem, ali sam odustao.
Bilo mi je mrsko… da, da, samo mi je bilo mrsko…

Nakon što je mom šukundidu Hamidu umro otac, hećim Bećir, ova priča ima jos teži nastavak.
Dva mjeseca kasnije, u jesen 1898. godine, kada je…

Fotografije
- Nišan hećim Bećir hodže,1898.godine.
- Trešnja prije dvije godine, na istom mjestu

HUSEIN Muratović
Sanski Most,decembar 2025.