Pisanje je oduvijek bilo dio mene. Živi dio mene.

Oduvijek smo moje riječi i ja bile jedno, ali nisam ni slutila da mogu postati ono što su danas, moje oružje protiv mraka i nepravde.

TO se desilo slučajno. TO se desilo kada sam za 15. rođendan dobila knjigu Ive Andrića Gospođica. Nisam ni slutila da će ta knjiga jednostavnog naziva postati simbol mog pisanja, moja prekretnica.

Prije čitanja Andrićeve Gospođice nisam imala jasan tok pisanja ili stil. Jednostavno sam pisala sve što bi mi palo na pamet sa dosta, rekla bih pretjeranog, ukrašavanja.

Međutim, Gospođica se uvukla u svaku poru mojih riječi. Istog momenta me privukla jednostavnost i jačina napisanog. Bez pretjeranih stilskih figura. Knjiga koja čitaocima ne dozvoljava da je ispuste iz ruke već ih navodi da što prije otkriju šta će se desiti glavnoj junakinji.

Priča koja me dotakla i junak kog nisam željela razumjeti promijenili su me. Mene kao osobu i mene kao pisca. Promijenili su način na koji percipiram ljude i njihove oblike ponašanja, način na koji razumijem riječi, a najviše od svega - način na koji pišem.

Prošlo je 5 godina kako sam pročitala knjigu, a i dalje se živo sjećam svakog opisa, riječi i načina na koji se ta riječ utkala u moje biće. Smatram da na ovaj način potvrđujem vanvremensku kvalitetu ne samo ovog djela, već svih djela našeg nobelovca!