U malom gradiću Viskku, glavna i duga ulica zvana Olemmorrska bila je namijenjena za sve putnike namjernike. Svi su tu dolazili na toplu večeru i nastavili bi točkove prevrtati na dugim putevima zemlje Magllokkririe ili odlazili na snoveni počinak.

Olemmorrska ulica nazvana je po zemlji Olemmorr koja je nekada, govorima iz davnina, vladala Belkmakorriom. U Olemmorru su od pamtivijeka bili nastanjeni kraljevski narod Harhari. Prenosilo se dugo, govorom, i prenosit će se još dugo, da je tada Belkmakorria svijetlila kao štit skovan od naroda Kkovinna, koji su pravili najljepše štitove duž cijele Belkmakorrie.

Dok su Immar i Marukk silazili sa kočije, Olemmorrska ulica mirisala je tollinnom, napitkom od medonosnog bilja, i pečenim hljebom iz svih tolinvana koje su se nalazile u ulici.

- Nešto kao da brzo dođosmo do Viskka. – reče Immar.
- Uz priču put izgleda brže i bliže, uz samoću put izgleda sporije i duže. – odgovori Marukk.
- E, tu si upravu. - Odgovori Immar

Immar i Marukk noseći večeru u rukama prema stolu, „Kradljivac, kradljivac!“ – uzviknu jedna stara gospođa. Svi su se brže bolje u čudu okrenuli.

- Šta je ukrao? – upita Marukk.
- Dječak je ukrao jedan pečeni hljeb i istrčao kroz vrata. – odgovori radnica.
- Ja odoh za njim, Immare, a ti plati dječakov pečeni hljeb. – reče Marukk.

Marukk izađe iz tolinvane, gledajući i desno i lijevo, i ugleda dječaka koji ga gleda. Užurbanim hodom odlazeći od njega, potrča, a Marukk nastavi za njim, brzo i poistiha da ga ne primjeti. Prolazeći iz ulice u ulicu, dječak je odlazio prema predgrađu Viskka, a za njim i Marukk. Tamo su se nalazile oronule i trošne drvene kuće. Marukk ubrza i stiže dječaka, dječak brže bolje utrča u kuću i zalupi vrata. Marukk pokuca na vrata stare, trošne i oronule kuće. Dječakova majka otvori vrata.

- Izvolite, mladiću, šta ste trebali? – upita dječakova majka.
- Vaš sin je ukrao pečeni hljeb i pratio sam ga do ovdje. – odgovori Marukk.
- Upita majka, sva u čudu: – Šta? Kako? – i doda: – Budite sigurni da se to više neće desiti.
- Razumijem ga u potpunosti, gospođo. Vidim da ste siromašni, njegov pečeni hljeb koji je ukrao plaćen je od strane Immara, mog vozača. – odgovori Marukk.
- Žao mi je, ali mi smo jako siromašni. Nekada znaju proći i dani a da ne jedemo, a ja sam bolesna i ne snalazim se baš u ovome svijetu, kako bih nas prehranila. – odgovori majka.
- Ujutro ću poslati pismo jednoj imućnoj gospođi na sjeveru Magllokkririe, koja će pomoći vama i ostalim porodicama u ovoj ulici, a dječaka slobodno pošaljite po doručak u istoj tolinvani, gdje ću vam uplatiti hranu za cijeli mjesec. – odgovori Marukk.
Niz majčino lice spusti se tužna suza. – Kako da to prihvatim, mladiću? Mnogo vam hvala. – odgovori majka.

Ujutro je Immar čekao Marukka ispred pošte kako bi nastavili put. Konji su dizali noge i udarali kopitima o ulicu, spremni, čekajući polazak na put. Immar je gledao u pustu ulicu, koja je iz trenutka u trenutak postajala sve više i više popunjena pješacima. Kada je čuo otvaranje poštanskih vrata, Immar se okrenu i ugleda Marukka koji se približavao. Pope se na vrh kočije.

- Jesi li uspio? – upita Immar.
- Jesam, poslao sam pismo. – odgovori Marukk.
- Mirmmilla, ona će im pomoći. Ona je jedan veliki dobrotvor. Uvijek svima kaže, kada god pronađete siromahe duž Magllokkririe, pošaljite mi pismo i pomoći ću im. – odgovori Immar

Konji su napokon počeli vući staru kočiju uz Olemmorrsku ulicu, polako odlazeći iz Viskka.