Ispod planinskih obronaka nalazio se grad Magrod koji je bio dio zemlje Magllokkririe. Grad se sažimao kao duga poljana maglovitih polja, spajajući dva brda isprepletena hrastovima zvana Goregor.

Jesen je bila na izmaku, svo lišće sa drveća je opalo i čekalo snijeg. Dan je odlazio u noć, kroz koji trenutak i vidjelo bi se kroz tamne plave oblake kako sunce odlazi. Konji na zaprežnim kolima su njihali i udarali kopitima o zemlju kao znak da čekaju uzvik vozača kako bi krenuli niz puteljke Magroda, koji bi ih odvezli u daljine Magllokkririe.

U Magllokkririi je magla bila česta prirodna pojava, tako da je svaki stanovnik već naučeno i napamet znao svaki puteljak kojim se hodilo ili putovalo konjima.
Točkovi zaprežnih kola su se počeli okretati, odlazeći niz puteljak, prelamajući i udarajući preko bijelih kamenica koje su izvirale iz zemlje, a noć i magla su prekrili ulice Magroda.

Marukk je, kao i godinama unazad, sjedio zajedno na početku kočije sa vozačem Immarom. Prostora u kabini kočije nije bilo, bio je popunjen raznim koferima, a put bi bio dosadan gledajući u jednu tačku.

- Svake godine odlaziš porodici na jug u isto godišnje doba? – upita Immar.
- Tamo me čekaju svi, i roditelji i braća i sestre, pa i Torkk i Molpp – odgovori Marukk.
- Torkk i Molpp su pas i mačak, toga se sjećam još od godina unazad – naglasi Immar.
- Čeka me još i mnogobrojna rodbina i komšije, a čekaju me i njihova djeca. Ove godine je zemlja iznijela i voća i povrća. Nosim im nešto novca i nešto slatkih i slanih poslastica, a i tebi sam pripremio poklon na kraju puta, Immare – odgovori Marukk.
- Hvala ti iz srca na tome, svake godine me obraduješ i obaspeš novcem. Zaista mi je milo i drago putovati s tobom, Maruk – iskreno i radosno odgovori Immar.
- Nema na čemu, uskoro ćemo doći u gradić Viskk, koliko me pamćenje služi, pa ćemo prenoćiti i u rano jutro krenuti na put – doda Marukk.
- Itekako, u Viskku nas čeka topli tlinn i pečeni hljeb – odgovori Immar.

Nakon dugog noćnog puta, iza brda svjetlio je Viskk, mali gradić koji je obasjavao svojom uličnom svjetlošću krošnje drveća okružnih šuma. Konji su vukli staru drvenu kočiju niz put prema Viskku, a približavajući se gradiću osjetio se miris pečenog hljeba koji bi vjetar nosio uz put.