Nikada za svojih trideset godina nisam bila pobornica odlazaka na godišnji odmor u velike turističke gradove. I ne, nije razlog tome bojazan ili strepnja od toga da će me neki naizgled dobrodušni starosjedilac tog grada zagrliti na ulici ili pitati da li mi je potrebna pomoć, što će rezultirati time da nakon nekoliko minuta od tog bezazlenog susreta opipam džepove ili zavučem ruku u torbu i vidim da sam ostala bez dokumenata ili novčanika. Niti je tome razlog moja introvertna priroda.

Mada, slagala bih kada bih rekla da ne volim putovati sama.

Posljednjih nekoliko godina, uhvatim sebe kako mi više prijaju mali gradovi, i to često oni koji se nalaze na granicama između dvije države i dišu mediteranskom klimom. Takav je i grad limuna.

Grad ima svoj zvanični naziv, Menton, ali ga ja volim zvati grad limuna. Grad limuna je smješten na granici između Italije i Francuske. U ovom gradu sam ostala ukupno dvanaest dana. Dvanaesti dan, odlučila sam ne razgledati mnogo i ne ići na plažu, jer mi to iziskuje mnogo pripreme.

Probudila sam se u šest i trideset ujutru i napravila sebi kafu u starom espreso aparatu koji mi je gostoljubiva porodica u čijem sam apartmanu, na prvom spratu njihove velike porodične kuće, živjela svih ovih dvanaest dana.

Nismo razgovarali mnogo, jer je moj francuski bio na osnovnom nivou i mogla sam reći jedino da su mi potrebni hrana, voda, spavanje ili WC. A moj italijanski je bio nepostojan. Oni su, skoro svi, engleski govorili slabo. Ipak, jako dobro smo se razumjeli za novac.

U porodici su bili otac, Dorđo, majka Maria, dva sina, Antonio i Franćesko i kćeka Alesia. Ja sam u grad limuna stigla negdje pri kraju avgusta, pa nisam uhvatila Alesiu, tinejdžerku koja je otišla sa svojim prijateljicama u Francusku i Franćeska, koji se vratio u Ameriku da radi. Upoznala sam Dorđa, Mariu i njihovo drugo dijete po starini, odnosno srednjeg brata, Antonia.

Antonio je bio prillično veseo mladić. Saznala sam da ima dvadesetsedam godina i da nije išao na fakultet.

Kao nekome ko je od djetinjstva i otkad se njegova svijest o sebi razvila, bio naučen da velika postignuća znače da osoba mnogo vrijedi, činjenica da je Antonio izabrao živjeti jednostavno među stablima limuna i prevoziti plodove limuna i drugog citrusnog voća u svojoj maloj fići sa prikolicom do pijace svako jutro, umjesto ići na fakultet, u kancelariju i biti dio velikih događaja koji mijenjaju svijet, meni je bila užasavajuća. Jedanaest od dvanaest dana otkako sam upoznala Antonia, smatrala sam da nikada, kada bi mi se pružila prilika za to, ne bih mogla biti sa nekim ko nema obrazovanje niti ambiciju da se popne visoko na karijernoj ljestvici.

Tog posljednjeg dana mog boravka u gradu limuna, namjenski sam se trudila biti usporena i upijati svaki dašak septembarskog sunca i pustiti da mi se miris svježeg limuna koji se širio velikim imanjem ispred terase na kojoj sam sjedila i pila espreso, lijepi za kožu i kosu. Zatvorila sam oči i pustila da mi svježi i pomalo hladnjikavi jutarnji povjetarac preslikava svoj umiljati šapat na lice i tijelo.

Čula sam nečije korake koji se spuštaju stepenicama na spratu iznad i otvorila oči. Bila je to Maria.

U rukama je nosila tanjir na kojima su bili komadi kolača s limunovim sirupom. Sklonila je duboki tanjir kojim je prekrila komade kolača, dok ih je nosila, i rekla da će mi ih ostaviti na frižideru za kasnije, ali i za sutra ujutru. Također mi je rekla da će me Antonio odvesti na autobusku stanicu odakle polaze autobusi za aerodrom. Zahvalila sam joj se.

Ustala sam od stola, obukla svoje papuče i otišla da prošetam kroz imanje duž kojeg su bili poredani redovi stabala limuna. Koračala sam polako i udisala svježi vazduh kojim se širio miris limunovog sirupa. Dodirivala sam vrhovima prstiju lišće koje je pomjerao vjetar. Bilo je jasno da se ljeto uskoro završava i da će zahladniti.

Iz uživanja u mirisima i dodiru lišća stabala, prekinuo me je kamen koji je nekim slučajem bio pozicioniran na zemlji baš tako da se bilo prilično lako, čak i onom čije su oči bile otvorene, saplesti od njega.

Otvorila sam oči, ali prekasno. Već sam se našla licem i bradom na suhoj zemlji. Opsovala sam glasno i pokušala se pridignuti.

Čula sam užurbane korake u blizini. Ubrzo me je prekrila sjena osobe koja se približila da me pridigne. Nečija ruka me je nježno uhvatila za laktove i polako pridigla. Kad sam podigla glavu, vidjela sam da je to Antonio. Zabrinuto me je posmatrao.

„Jesi li dobro?“, pitao je brižno.

Osjetila sam da mi se koža zateže i peče me na bradi i na desnom koljenu. Sagnula sam se i otkrila desno koljeno. Bilo je crveno, natečeno i prašnjavo, jer se tkanina moje haljine bila pocjepala. Srećom, nije mnogo krvarilo.

„Sredićemo to.“, rekao je Antonio utješno. „Da vidim ovo.“, podigao je vrhovima prstiju moju bradu.

„Je l' strašno?“, pitala sam zabrinuto.

„Ne znam hoćeš li preživjeti...“, rekao je prvo ozbiljno, a onda je usne razvukao u široki osmjeh, kada je primjetio da ga posmatram svojim ozbiljnim, prijekornim i skoro profesorskim pogledom.

„Ništa. Onda ću uzeti bolovanje i produžiti odmor ovdje.“, rekla sam šaljivo da ublažim svoju prethodnu strogoću. Ipak se ponudio da mi pomogne.

Antonio se nasmijao.

Otišli smo do podruma u kojem je Antonijeva porodica pravila sirup i sok od limuna. Antonio mi je pokazao da sjednem na jednu od plastičnih stolica, dok on ne nađe sredstvo za dezinfekciju, gazu i flastere.

Za to vrijeme, razgledala sam sprave za pravljenje limunovog soka. Bilo mi je jasno da se te sprave prenose s jedne generacije u porodici na drugu. U tom trenutku, osjetila sam i blagu zavist, jer su se u Antonijevoj porodici, čak i široj porodici, ponašali toliko zaštitnički jedni prema drugima i s toliko ljubavi.

Antonio mi je prišao sa staklenom bocom u ruci.

„Je l' to rakija?“, pitala sam zbunjeno i u nevjerici.

„Da, da. Rekao sam ti. Sredstvo za dezinfekciju.“, odgovorio mi je on.

„Nemaš ništa drugo?“, pitala sam.

„Nije baš bolnička dezinfekcija, ali radi jednako dobro, vjeruj mi.“, rekao je.

Meni kao gradskom djetetu, bilo je to prvi put da dezinfikujem neku ranu rakijom.

Kada mi je Antonio dotakao koljeno, vatom nakvašenom rakijom, ustuknula sam od boli.

„Polako ću.“, rekao je da me smiri. Zadržao je svoju ruku na mom koljenu. Tada sam prvi put primjetila koliko lijepe ruke ima. Koža na rukama mu je imala nijansu žute i kada mi se približio licem da dezinfikuje ranu na bradi, osjetila sam koliko miriše na limun.

„Ti si limun.“, rekla sam mu.

Pogledao me je začuđeno.

„Tako znači?“, pitao me je.

Klimnula sam glavom. Nekoliko trenutaka smo se samo posmatrali, lica na samo nekoliko centimetara jedno od drugog.

Onda me je poljubio. Iznenadno, kratko i neočekivano.

Više od dvije godine od mog raskida s mojim posljednjim momkom, nisam pustila sebe da se približim bilo kome drugom. Pogotovo ne nekome, ko je prema mom mišljenju, bio na obrazovnoj i karijernoj ljestvici, niži od mog prethodnog momka. Biti s nekim koji je uspješniji od njega ili to da sama postanem uspješnija od njega, za mene je značilo pobjedu. Ja ipak vrijedim i on je pogriješio.

Bila sam previše u šoku da bih prva odmaknula glavu, pa je to uradio Antonio. Stavio je flaster i gazu na moju bradu i koljeno.

„Kako se sad osjećaš?“, pitao me je.

„Zašto si me poljubio?“, pitala sam ga kad sam se malo pribrala.

„Ne znam. Djelovalo je prirodno. Htio sam da te poljubim. Ti nisi htjela mene da poljubiš?“, pitao me je zabrinut da je uradio nešto što me je povrijedilo.

Osjetila sam olakšanje, ali i strah. Samo za trenutak, svi moji pogrešni odbradbeni i sabotirajući sistemi nisu radili i izašla sam iz sopstvene glave i počela da osjećam u tijelu. I baš u tom trenutku, pojavio se neko ko je htio da me poljubi. Ko me je, barem na trenutak, podsjetio kako je to kada nemaš nikakav zid u sebi koji te spriječava da osjećaš i uživaš.

Bilo me je strah, ali sam se približila Antoniju i uhvatila ga rukama za lice. Sada sam ja njega poljubila. Osjećala sam se da to nisam ja. Nije bilo pretjeranog razmišljanja, nije bilo potrebe da se odbranim. Osjetila sam se živom, a to je bio osjećaj koji unazad dvije godine, nisam imala.

Antonio i ja smo se dogovorili da idemo na plažu, a onda i na sladoled u gradu, kada on odveze limun, limunov sok i sirup na pijacu, da bi ga njegov otac mogao prodavati.

Na plaži sam zaboravila staviti kremu za sunčanje, koju inače religiozno stavljam. Inače, nisam mogla zamisliti da sjednem pred svjetlo ekrana laptopa, a kamoli izađem na najjače sunce po danu napolje i ne stavim svoju kremu za sunčanje.

Prvi put sam osjetila kako je roniti ili ležati plutajući na površini vode i pustiti da ne razmišljam o onome šta je bilo ili šta me čeka.

U gradu sam popila coca colu umjesto vode, koju sam također religiozno pila i nikada od nje nisam odstupala.

Antonio me je fotografisao na svakom lijepom gradskom uglu. Čak smo nestrpljivo, ali smijući se, sjedili na ulici sa uličnim umjetnikom i pustili da nacrta naše portrete. Portreti su više bili naše karikature, ali nas je to toliko nasmijalo, da smo se na kraju fotografisali s njima.

Poslijepodne i navečer smo otišli na gradski trg gdje su ljudi svaku noć plesali. Koliko sam bila opuštena sa Antonijom, natjeralo me je da razmislim o tome koliko uopšte nisam bila u svom tijelu, samo u svojoj glavi. I koliko sam se zapravo, sve vrijeme branila od života.

Na neki neobičan način, branila sam se od mogućnosti da osjetim sreću i zadovoljstvo sama ili s nekim ko nije bio moj bivši.

Zar nije neobično to kako nekad biramo bol i neugodnost, makar po cijenu svoje sreće i uživanja, samo zato što su nam ta bol i neugodnost poznatiji i jer smo ih duže osjećali?

Antonio i ja smo plesali do kasno u noć i onda se vozili fićom po gradu limuna. Čas sam izbacivala glavu i ruke, čas noge kroz prozor.

Ujutru me je Antonio odvezao na autobusku stanicu. Grlili smo se deset minuta s pauzama. Jedva sam čekala da uđem i sjednem na sjedište u autobusu. Ne zato što nisam više htjela gledati Antonia ili grad limuna, nego zato što sam se počela bojati da se nikada više neću osjećati ovako slobodno i dobro.

Plakala sam cijelim putem do aerodroma. Ljudi u autobusu su me zbunjeno posmatrali, ali sam ja nastavila plakati.

Bilo je nečeg iscjeljujućeg i oslobađajućeg u mom plakanju.

U avionu sam sve vrijeme do dolaska kući spavala iscrpljena od plakanja.

Znala sam, ništa više neće biti isto. Htjela sam i ja biti limun.