Koračala sam juče ulicama
i tijesnim sokacima
djetinjstva tvoga
i tvojih prvih mladalačkih dana,
prije nego što te je život naučio
da sve dolazi s nekom cijenom
i da djetinjstvo i bezbrižnost prestaju
onoga dana kada saznaš da niko osim tebe
ne može hraniti tvoju porodicu.

I onda odeš iz svojih sokaka i ulica
u novi svijet,
među ljude koje ne poznaješ
i koji su, vjerovatno, proživjeli više godina rata
nego ti svoga sazrijevanja i rasta.

Hodala sam nogu pred nogu
i upirala mekom kožom na jagodicama prstiju
od hrapavu kamenu pozidu.

Ispod mojih koraka bila je tvoja rijeka.
Zelena.
Ponosita.
Puna nepokorivih brzaka.

Od njenog zelenila ništa nisam mogla vidjeti.

Šaptala mi je.
Osjetila sam njen hladan i gorak dah.
Pitala me je gdje si ti.
Što joj ne dolaziš?

Pitala sam se da li da joj prećutim.
Bilo me je stid.
„Uhvatiće me u laži“, bojala sam se.

Kako da joj sakrijem
da zavoljele su ptice džennetske
dušu i lice moga babe
prije nego što je Drina
zavoljela svoje brzake?