Voljela bih da vidim grad ogledala.
Niste čuli za taj grad,
Jer on ne postoji.
Njegove se koordinate
Ne nalaze utisnute na mapi.
I nijedna tehnologija
Ne dolazi do njega.
Jer ta država nema vidljivih granica.
Tu kompas
Ne pokazuje ni sjever, ni jug.
Ni istok, ni zapad.
I sunce izlazi
Svaki dan na drugoj strani.
Nikad ne znaš
S koje će te strane neba
Zagrijati sunčevi zraci.
Mnogima je to grad
Iz noćne more.
Tu svaki čovjek
Izgleda kao emocija
Koju najčešće osjeća.
I nikoga tu
Ne možeš sresti
Osim onoga
Ko izgleda kao emocija
Koju najviše poznaješ.
Koju i ti živiš.
Dogovor je između vas dvoje
Potpisan prije nego ste se rodili.
Srešćete se
U gradu koji ne postoji,
Državi koje nema na mapi,
Samo da biste vidjeli jedno u drugom
Emociju koju nosite.
A možda je niste bili svjesni.
Zalutali ste u taj grad,
Ili ste možda htjeli da zalutate,
Kao i ja.
Da biste progledali.
Tu ne vidite sebe,
Dok ne vidite nekog drugog.
I možete vidjeti
Samo ono što ste vi.
A ono što želite vidjeti,
Ne postoji.
Zamislite da tu jednom zalutate.
I da odjednom vidite
Oko sebe sve te iskrivljene oblike.
Samo da biste shvatili
Da i vi u sebi
Nosite taj isti oblik.
Da ne nosite,
Ne biste ga ni vidjeli.
I zato grad ogledala
Nije omiljena turistička destinacija.
I nećete ga naći na mapi.
Ali čim počnete kopati po sebi
Malo dublje,
Shvatićete da je potrebno
Malo izgubiti se
Da bi se našlo.
I da su drugi ljudi u nama,
Mnogo prije
Nego što ih vidimo ispred sebe.
I da nas je,
Sve što smo živjeli
I živimo,
Uvijek vodilo
U jedini grad
Iz kojeg nikad nećemo moći otići,
A neki provedu cijeli život
Izgubljeni u njemu.
U sebi.