Rodila sam se u malom primorskom gradu. Grad je smješten na skoro najjužnijoj tački države. Sa negdje oko 50,000 stanovnika, nikada nije bio grad u kojem se mnogo bitnih stvari dešavalo. Većinom je svaki dan bio isti. U malenkosti razmjera tog grada, život je bio rutina. Od onog što se gledalo, do onog što se čulo.

Nekoliko nijansi plave boje koje se jasno mogu vidjeti na vodi, pogotovo u proljeće i ljeto. U zavisnosti gdje stojite kada gledate more, vidite drugačiju nijansu plave. Što ste bliži obali, u proljeće i ljeto, to je voda bistrija. Što dalje gledate, to voda sve više poprima tamniju nijansu plave. Morska voda je tamnija i hladnija, kako se povećava dubina mora. Mogao se vidjeti i svetionik i brodovi koji stalno ulaze i izlaze iz luke. Što oni teretni, što oni putnički.

Svako je svakog znao i svi su sve znali. A tom malom gradu, nikada nije bilo previše tog znanja. Ko gdje sjedi. S kim sjedi. Šta priča. O kome priča. Kroz šta prolazi i hoće li biti para od toga. No ipak, nije nezasićenost tim znanjem ono što sam mu najviše zamjerala. Malom gradu na obali od kamena i šljunka, najviše sam zamjerala to što je i osjećaj postao rutina.

Kada sam se spremala na fakultet u veliki grad u drugoj državi, govorili su mi da tamo nema mora, ni toliko plave. A nema ni jednoličnog života i rutine. "To je valjda dobro", mislila sam. Nikada mi neće biti dosadno i konačno ću moći da osjećam.

Kada sam se smjestila u taj veliki grad, nešto sasvim drugačije mi se pokazalo.

I veliki gradovi imaju svoju uljuljkanost. Samo je malo bolje kriju. Smogom i uvjerenjem da svaki veliki grad nosi sa sobom veliki osjećaj. Ali i u tim velikim gradovima svako svakog zna. Opet se kod mnogih znanje najviše svodi na to gdje ko ide, s kim i koliko para za to dobija ili ne dobija. I veliki grad može zaspati, a ne biti svjestan da spava. Samo nam to nikad ne kažu.

I u velikom gradu možemo samo odjednom stati. I stajati tako u mjestu, dok nam paučina koja nam se skupila pod nogama i na odjeći ne počne smetati da dišemo. I u velikom gradu se možemo osjećati izgubljeno, čak i više nego u malom gradu. Ustvari, što je grad većih razmjera, to je osjećaj izgubljenosti i stajanja u mjestu veći.

Veliki gradovi ne nose uvijek velike osjećaje, poput slobode, ali nam to niko ne kaže. Jer malo ko o tome razmišlja na takav način. Kada se spremamo poletjeti prema velikom gradu, kažu nam: „Tamo ti je nebo prostrano i veliko. Leti visoko. Leti slobodno.“

A malo ko spomene kakav je osjećaj kada prelazimo svo to prostranstvo i visine sami. Niko ne priča o tome kakav je osjećaj letjeti tako prostranim nebom i tjerati sebe da nastaviš letjeti, iako kilometrima nema ništa ispred tebe osim plave.

I na kraju, niko ne priča o tome koliko je snage potrebno da letiš sam, iako znaš da neko vrijeme neće biti nikoga ko će to putovanje dijeliti s tobom. I koliko naučiš o sebi i letu na tom putovanju.

Onda sam uhvatila sebe kako i tom velikom gradu zamjeram istu stvar. Osjećaj. To me je natjeralo da se zapitam.

Nose li gradovi osjećaje ili ih mi donosimo gradovima?

Žive li ti osjećaji sve vrijeme u nama?

Jesmo li mi u gradovima ili su gradovi ipak u nama?