Danas je Sveta Velikomučenica Marina, u narodu poznata i kao Ognjena Marija. Ovo je slava sela Sijekovac, sela u kom je živjela moja baba. Pošto nije imala svoju slavu, samo Marinu je slavila.
Otkad znam za sebe 30. juli smo provodili sa babom u Sijekovcu. Bilo je tu i gostiju i hrane i svega, ali ja sam se tom danu radovao jer sam znao da tad već ima zrelih zrna grožđa i jer bismo se mi djeca skupili i spuštali niz kamare pijeska na deponiji koja joj je bila uz kuću.
Generalno, uz babinu blagu narav, popustljivost i vrhunsku kuhinju, najveći utisak svih raspusta kod nje su ostavljali grožđe, pijesak, blizina Save i najukusnija voda iz bunara u dvorištu (u kom je dugo živjela babaroga, ali to sad nije tema).
Mogao bih vam sad pričati o babinom životu, o tome kako je odrastala bez oca, kako se kao djevojčica redovno skrivala od ustaških i njemačkih vojnika. Mogao bih o tome kako su je udali skoro na silu, kako je bila nesrećna i kako je napustila muža, o tome kako su joj brat i snaja stavili do znanja da je višak u porodičnoj kući. Mogao bih o tome kako je 13 godina radila u štalama sa dva ili tri sata sna dnevno. Mogao bih o tome kako je sama zaradila i sagradila kuću. Mogao bih o tome kako se ponovo udala sa 40 pa bila ostavljena jer nije htjela da abortira i kako je sama othranila moju mamu. Mogao bih vam pričati priču o omiljenoj čistačici stare ekonomske škole i srednjoškolskog centra "Fric Pavlik". Mogao bih o tome kako je za dlaku izbjegla da postane jedna od žrtava čuvenog zločina u Sijekovcu. Mogao bih o omiljenoj komšinici većine Sijekovčana koja se nikad ni sa kim nije zamjerila jer se svima sklanjala. Mogao bih o mnogo toga da vam pišem, ali vama to nije važno. Zato ću vam pričati o nečemu drugom.
Baba nije voljela da spava kod nas niti bilo gdje drugo, nego samo kod svoje kuće. Bukvalno je svaki njen dolazak kod nas bilo naše moljenje da prespava kod nas i njeno opiranje. Onda je 2014. Sava izlila i poplavila njenu kuću skoro do krova. Prvi put posle rata spavala je izvan kuće više od jednog dana. Živjela je kod nas nekih 6 mjeseci dok šteta nije sanirana. Bio je to za nju mučan period iako smo mi obožavali što je s nama. Tad je i bunar uništen.
Ne možete ni zamisliti njenu sreću kad se vratila u svoju renoviranu kuću.
U februaru 2016. je imala operaciju i dijagnostifikovan joj je rak. Niko joj nije davao velike šanse. To je bio drugi put da je provela duži period kod nas. Bila je kod nas dok nije malo prizdravila. Već u junu je uveliko bila kod svoje kuće, sama se služila i čak i dolazila kod nas da nam pomaže sa poslom. Nikad niko ne bi ni pomislio da je bolesna. U proljeće prošle godine više nije mogla sama da se služi i treći put je došla kod nas na duži period. Patila je za kućom ali znala je da više ne može sama pa je ćutala i bila srećna kad povremeno ode na dan. U julu je već bila skroz slaba. Sjećam se, bližila se Marina, a mi smo bili u ogromnoj gužvi sa poslom. Ona to nije ni pominjala i bila se pomirila da je po prvi put od rata neće slaviti u svojoj kući. Naravno, mi se nismo bili pomirili. Kad smo joj rekli da ćemo slaviti i to u Sijekovcu samo je govorila "Ma pustite to, nemojte da se zametite zbog toga". Ali slavili smo. Pekli smo roštilj. Bili su i gosti, njeni omiljeni rođaci iz Slavonije koji su uvijek bili tu i uz nju i uz nas. Komšije su napuštali svoje goste i dolazili, bar nakratko, da je vide i pozdrave. Ne možete ni da zamislite njenu sreću tog dana.
Kad smo se vraćali, plakala je. Zahvaljivala se za sve iako je to bila sitnica, njoj je to bilo toliko veliko da ni zamisliti ne možemo. Rekla je da nikad više neće živa doći svojoj kući.
Uzalud ju je mama ubjeđivala u suprotno. Samo je rekla: "Neću, neću, ali sad mogu i da umrem kad ste sve ovo ovako priredili za mene. Sad sam srećna".
Drugog avgusta uveče je potpuno izgubila svijest. U noći između trećeg i četvrtog je umrla. Bila je u pravu, nije više živa posjetila svoju kuću.
Ovo je prva Marina bez babe. Bili smo juče u Sijekovcu kod njene kuće. Jesenas su preselili deponiju pijseka, Kažu nema više šta da se vadi. Grožđe je rodilo, ali nema nijednog jedinog zrelog zrna, a uvjeren sam, čak i da jeste, ne bi bilo onako slatko kao prethodnih Marina.
Otišao je sa njom jedan dobar dio djetinjstva, kao da je ugašen taj dio života i ostale su samo uspomene koje se čine tako davne i daleke, a bliske i tople kao nikad.
Pitate se, možda, zašto ja sve ovo pišem, a istina je da bih sve ovo zadržao za sebe i ništa ne bih napisao, ali danas je Marina, a grožđe još nije zrelo.