HALED.

Postoji grad u kojem sam trebao biti,
Planine u magli,
Vjetar kroz njih ide
I zove "dođi još smo mladi" .

Mene odavno nema nigdje.
Pa eto pomalo sam i ništa.
Sve su me odluke stigle.
I kao da sjedim umoran od puta.

Tu, na peronu...
Kroz maglu lovim Zmajeve.
Crtajući te od zvijezda .
Vidno ostavljam nespojene krajeve.

Gledam bespomoćno u peron .
Magla smanjuje vidljivosti reon .
Ne vidi se ni noći, ni sunca.
Samo stojim ukopan dok vrijeme kuca .

Govoreći sebi da vječno ću te čekati .
Da sudbina se mora predati .
I kad tad planine moraju odjeknuti .
To se može desiti sutra, prekosutra ili nikad.
Ali ovaj život nema duplikat .

I opet govorim sebi...

Mah.. hiljadu mu sunaca sjajnih.
Još te pamtim .
Na peronu radujući se moronu .

Nek sve ide do đavola, po zlu i naopačke.
Na našu priču nismo stavili tačku već tri tačke...