Gledam je, onako smaragdnu i lijepu.
Teče, teče i samo teče.
Huči.
Šta je Neretve proteklo svih godina?
Šta li se ljubavi raspalo?
Šta li se prijateljstava udušilo?
A ona idalje teče i ne prestaje.

Zapravo, ne znam ni kud sam krenuo.
Njena ljepota me preplavila i na momente sam zabezeknut ostao.
Ah ti smaragdna ljepotice, što nemaš osjećaje.
Šta li si samo priča upamtila?
Koliko je ljubavi propalo a ti još tečeš.
Broj rastanaka i ne pamtiš.

Sve prođe, ali ti si vječna.
Tvoja hladnoća, ostavlja bez daha svakog skakača.
No tvoja hladnoća ostavlja bez daha i sve nas koji poželimo čuti tvoj glas.
Tvoj savjet i tvoju pomoć.
Tako se hladno ponašaš, a ljudi se čude tvojoj ljepoti...

Dok bacam kamenčić, razmišljam u sebi.
Možeš li se vratiti unazad, da sa tobom proteku i sve one uspomene, brakovi i drugarstva?
Negdje bi nam bilo lijepo opet.
Ali ti nisi, i nećeš nikada teći unazad.
Pamtila si i najgore i najbolje.
Pamtila si i tminu sobe onoga koji želi da ispuni svoja pluća tvojom vodom.
Pamtila si i kada su se mladenci slikali do koljena mokri.
Na sve si ostala ravnodušna i na sve si ostala imuna.

Ispratit ćeš i moj život, i život onog plača, tek rođene bebe na SKBi.
Ispratit ćeš generacije i generacije, što će biti odahnute tvojm hladnoćom i ljepotom.
A ja?
Ja ću i umrijeti, i griješiti, i plakati, i... i... ne znam više.
A samo ti ostaješ, da pamtiš i da tečeš.