ILHAM

Ilham je dobar čovjek. Pošten čovjek. Vrijedan, marljiv i čestit čovjek.
Tim istim riječima on je mene često kitio, blagoslivljao, jednostavno hvalio. Priznajem, uživao sam u pohvali, ali nisam imao osjećaj da istu i uzvratim.
Za njega je pohvala bila iskazivanje ljubavi i zatezanje prijateljskog čvora.
Za mene – bacanje sumnje u oči pohvaljenog. Znam da griješim i nisam to mogao nikako potisnuti iz sebe. Kada se uhvatim tog posla tokom razgovora, kao da mi se glas promijeni, kao da neko drugi iz mene govori. Riječi se od zuba lome i sve izgleda kao loše pretvaranje.
A ne, nije — sve je izlazilo iz mog srca.

Zaboravimo mene.
Vratimo se Ilhamu.

S njim razgovarati, divaniti, disati pored njega, bilo je osjećajem kao da pojiš svoju utrobu pitkom, ohlađenom vodom tokom ljetnih dana.
On je bio čovjek koji je hodao po zemlji.
Živ čovjek, a ne živi mrtvac. Duša mu je bila skrivena iza suosjećanja.
Njegov dućan bio je odmah nasuprot mog dućana. Mislim, on nije govorio dućan već magaza. Nismo iz istog kraja. Ja sam ovdje rođen, a njega je nafaka dovela. Nikada se zbog te razlike u nazivu nismo pohrvali riječima niti dovodili u pitanje ispravnost naziva kojim smo se koristili.
Uvijek, kad bi želio kroz priču spomenuti moju radnju, bez oklijevanja bi rekao „tvoj dućan“, a ja njemu „tvoja magaza“.
Cijelodnevno bismo divanili, nadvikivali se preko te uske kaldrmske staze između naših dućana. Kad bi varoška vreva i žamor postali suviše glasni, onda bi on prešao kod mene ili ja kod njega da dovršimo priču. Nismo nikad ogovarali — više smo zaključivali zašto je nešto tako i tako.
Zajedno bismo zatvarali dućane i odlazili u obližnju džamiju na propisani vakat. Poslijedžumska kahva za nas nije imala vremena. Mi smo žurili za nafakom koja nas je izgrađivala.
Kada mi se žena porodila, bilo je potrebno da je hizmetim neko vrijeme. Zatvorio sam dućan, a Ilham ga je otvorio. Dvije sedmice radio je i ubirao i moju i svoju nafaku. Žestoko sam se protivio tom činu, a on je samo ponavljao:
„Prijatelju, ti sad hraniš još jedna usta.
Sad, golem je groš u džepu tvom.“

Eto, takav je bio Ilham — moj prijatelj, moj brat. I takva je moja misao o njemu potrajala sve do nedavno.
Dvorac koji sam sagradio i nazvao ga po Ilhamu doživio je udar jakog podrhtavanja tla. Nije se srušio, ali bilo je potrebno utvrditi da li je sigurno nastaviti živjeti u njemu ili biti u njegovoj blizini.

Jedne noći, dok sam se vraćao kući, vidio sam ga ispred kahvane u društvu ljudi koji su dobro poznati u našem kraju.
Bili su to nosioci vlasti koji zadnju deceniju siju strah, strepnju i zlo, i čuda zbivaju u našem kadiluku. Danju djeluju kao čestiti ljudi, najbolji izabranici iz raje, sa širokim osmijehom koji, čim sunce zađe, nestane s tih lica. Kad je noć najcrnja, maske sa njihovih lica padaju i progone sve oni koji se suprotstavljaju njihovom načinu upravljanja.

Najcrnje u tome je to što je svijetu svejedno,pa i meni. Živimo s tim kao s kamenom među prstima.

Šta Ilham radi u njihovom društvu? — pitao sam se dok sam rukama stezao ćošak kuće iza kojeg sam se krio. Od muke bih najradije grizao i taj kamen i svoju uzavrelu dušu.
Kako je moguće da u tim ljudima vidi dobro i svjetlo koje će nas obasjati?
Smatrao sam ga dubokoumnijom osobom. Kako je moguće da se tako lahko zavarao i prepustio njihovim igrama?
A šta ako je u nekoj potrebi — velikoj potrebi — pa samo oni mogu biti garant da se riješi nevolje koja se okomila na njega?

Ova misao se u meni javila kao utjeha, kao melem na prethodni bijes koji je buktao u meni. Sad sam želio prevariti samog sebe jer nisam želio tek tako da ga zamrzim.
Ako je potreba toliko velika da se morao približiti ovim gadnim ljudima, kako je moguće da ja, njegov prijatelj, ne znam za tu potrebu? Toliko se poznajemo, a ja kao da sam nešto promašio.
Možda sam i ja kriv.
Došao sam i do toga da sebe izvedem pred vlastiti sud.
Možda mi je između riječi govorio, dozivao me, a ja nisam razumio da je to bio vapaj.
Opet se šejtan u meni pobunio protiv moje misli. Prvo sam njega gledao crnog, sad gledam sebe, bez obzira na utjehu.

U času zaprepaštenja nisam mogao suditi nikome. To je nametljivo — sigurno bih pogriješio, a time bih samo puhnuo u vatru koju želim ugasiti.

Odjek mojih misli mi reče da mogu otići drugim putem, ali ja sam želio proći tuda. Želio sam da me vidi, da zna da sam ga vidio. Prošao sam žurno, podižući fes dok sam im želio ugodnu večer, ali od smijeha i zabave nisu me ni primijetili.

Idućeg dana i narednih desetak dana Ilham se ponašao kao da se ništa nije desilo. Navodio sam ga pričom, ali svaku moju prepreku, s namjerom da ga zaustavim u njegovom očitom, za mene neopravdanom bijegu, on je bez premca izbjegao.

Preporod ljudske sreće — to je lijek koji vraća dušu iz guše u prsa. Preporod moje sreće bio bi da me šutnjom ne gura u sumnjivu bezizlaznost.

Ta moja potraga za istinom okončana je nakon dvije hefte od onoga što je izazvalo i val bijesa zbog skrivanja istine od mene i val žalosti zbog onoga što sam morao doživjeti od mog prijatelja.

Dva dana nije dolazio u dućan.

Potražio sam ga kod njegove kuće. Život u kući je očit, ali moj glas i moja ruka koja lupa o vrata nikog nisu izveli van.
Pitao sam njegovog prvog komšiju, koji je često navraćao i u moj i u njegov dućan, ali mi reče da mu nije poznato ko živi u toj kući.
Dan za danom, ja bezvoljan, iscrpljen — sve se u meni zamrsilo pa nisam mogao ni jesti. Noću sam se izvlačio iz postelje i pod pratnjom mjesečine prolazio kroz njegov sokak. U kući se živjelo, a on — moj prijatelj, moj brat — kao da nije živ. Vraćao sam se u ohlađenu postelju kao ranjen strijelom, kao neko ko čeka smrt.

I tako, jedno jutro, dok sam izlagao robu, dok se varoš budila, svakodnevno su kroz čaršiju prolazili sejmeni na svojim konjima — pa tako i sada.
Bila je to grupa sejmena, kavazi desne kapije varoši, a na čelu njihove konjice, glavom i bradom — jaše Ilham.
Isprsio se u sejmenskoj raskošnoj odori, okićen srebrom, kuburom i golemom sabljom.
Naši pogledi su se sudarili, ali riječ nije izustio. Kao da mu se osmijeh izvukao na kraju usana. Kao da me pozdravio treptajem oka. A opet, kao da se to nije ni desilo.
Ne znam.
Možda mi se sve to pričinilo. Ljudi u tuzi, nevjerici i brizi često vide ono što bi željeli vidjeti — ono što bi ih ozdravilo.
Osjećaj nelagodnosti koji se okomio na mene sam teško podnosio, do te mjere da me tijelo počinjalo boljeti, a bolestan nisam, samo sam imao svoje razloge.

Cijela ova priča lagano se slaže u meni, zapisuje na zidovima moje podsvijesti dok se laganim korakom vraćam sa njegove dženaze.

Da.
Upravo smo pokopali Ilhama.

Sav sam u goloj vodi od znoja i premora jer sam jedini iskopao i zatrpao njegov kabur.
Na dženazi, osim imam-efendije, bilo nas je još svega trojica.

Da, Ilham je mrtav.

U međuvremenu zbila se velika pobuna naroda protiv vlasti i dok su se gurali,ko će prvi skočiti u jazbinu za Ilhama nije bilo mjesta.

Oni s kojima se veselio i smijao nijemo su gledali kako pobunjenička sablja pada na njegov vrat.

Postao je žrtva, za mir.

Oni iznad njega, što konce drže,izašli su iz mraka izgovarajući obećanje narodu da sviću nova jutra, bolji dani i da će sve biti drugačije.

Da, sve će biti drugačije i može biti — samo prestanite da lažete, pomislio sam ovo u sebi.
Nisam imao hrabrosti izustiti, jer, živi mi se još, a oni se nisu i neće promijeniti.

Sutradan,nakon dženaze,otvorio sam dućan. Čaršija se polako budi. Ilhamova magaza je i dalje prazna.
Niz čaršiju, pored mog dućana, prošla je grupa sejmena. Na njihovom čelu konj kojeg je Ilham jahao. Na konju nije Ilham, već jedan mladić, pun sebe, raširio prsa kao da je srušio Beč.
Ima lijepu glavu.
Nadam se da će je sačuvati.

Uz pomen Svemogućeg, govorio sam, nikom drugom do samom sebi:
O pameti moja željna visa, budi zadovoljna kriškom hljeba što je izvlačiš iz zemlje žute pod kojom trunu i gore osiljene duše.

HUSEIN Muratović
Sanski Most,
2026.