Previše osjećaš.
Rekli su mi.
To je tvoj problem.
Previše daješ osjećajima da te obuzmu.
To je još veći problem.
Previše se daješ,
I onda se ljutiš kada neko zna
Kad treba da se oduzme.
Umjesto i ti to da naučiš.
Moraš sama.
Neće niko.
I ne treba niko.
Slažu mi se u glavi redovi i riječi.
Ispovjedaju mi koliko su umorni.
Koliki je blagoslov znati pisati!
Staviti sve te redove i riječi na papir.
Pisanje je moje pročišćenje.
Ne bijeg.
Ne bježim,
Treba mi samo da se očistim.
A kad se očistim,
Biću ista ja.
Samo s više svjetla.
Treba mi samo da zacijelim.
Da se iscjelim.
Sve što me boli i vrijeđa.
A mogu ja to.
Znam.
Samo bih voljela da me je neko spremio.
Tiho mi šapnuo kako će to izgledati.
Sad shvatam zašto tako malo ljudi izabere da se očisti.
I zacijeli.
Da se iscjeli.
Ima tu posla.
Treba tu hrabrosti.
Veliki je to rizik,
Kada ne znamo
Koliko vremena imamo.
Malo me sve ovo nekad previše boli.
Malo se nekad povučem od drugih.
Malo me nekad brine kako ću.
Malo se onda presaberem i sjetim.
Hoću.
Imam kome.
Imam sebe.
Imam mlađu sebe.
Imam stariju sebe.
Obje računaju na mene.
Hoću.
Samo sam sad malo stala.
Moram priznati,
Malo sam se izgubila.
Malo sam mnogo toga izgubila.
A možda mi se samo čini da nešto može biti izgubljeno.
Malo je teško.
I svjesna sam,
Nije teško samo meni.
Malo se bojim kako ću sama.
Ali nema veze.
Vratiću se.
Imam sebe.
Imam kome da se vratim.