Za sve one
Koji nisu mogli zaspati
Bez slušalica u ušima.
I stranog glasa,
Koji im je bio sidro
Za koje su se držali
Da ne potonu
U lom i haos izvan njih.
Za sve one
Koji su morali tražiti način
Da priguše buku
I riječi koje nikad
Nisu zaslužili čuti.
Za sve one
Koje najbliži
Nisu imali snage,
Nisu znali kako,
Ili nisu htjeli braniti
Od drugih najbližih.
Za one
Koji su se uvijek
Morali braniti sami.
Za one
Koje ne bi čuli,
Osim ako ne vrisnu.
Za one
Koje bi kad vrisnu
Ubjeđivali da su nezreli.
I da ne uzimaju sve srcu.
Za one
Koji su se trudili
Da ne uzimaju sve srcu,
Pa sad imaju problem sa štitnom.
Za one
Koji su molili da ih vide,
Druge koji su namjerno
Stavljali povez preko očiju.
Niste više,
A nikada i niste bili dužni,
Moliti ih da skinu povez.
Sami ga moraju otpustiti.
Za sve one
Koji nikada nisu imali
Siguran prostor
I koje su sebično ubjedili
Da se sigurnost treba zaslužiti.
Da ih se može voljeti,
Jedino ako nešto dobro urade.
Imate pravo na svoju ljutnju.