Inkvizicija nikada nije prestala da traje. Ova, koja se dešava u moderni, užasnija je od bilo koje. To je inkvizicija na dušu, na ljudskost.
Očarani igrom leptira, ljudskim bićima više nije dozvoljen ni jedan pokret. Iako pun sebe, još uvijek, čovjek živi u uznemirenoj gorčini. Takvoj gorčini, piše Sioran, mogao bi umaći jedino ako još i kamenje odluči da mu laska. Živimo nezaustavljivi potop duše.
Čitavo čovječanstvo stopilo se u jednu ‘dušu’ koja je postala lakovjerna, zaostala, tiranska. Plovidbom od božanske do savremene duše dobili smo novu rasu ljudi - savremenici. A ko je savremenik zapravo?
Neko koga bismo rado poslali na put nestajanja, ali ne znamo kako. Savremenikom možemo nazvati i čovjeka koji prokletstvo nosi u oku. Takav čovjek osjećao bi se prokletim čak i da se nalazi usred raja.
Takvom čovjeku misli su zadavljene.
U potrazi za proračunatom srećom pronalazi zlu sreću. Kada joj se prepusti prolazi svaka uznemirenost. Poput vještog kasapina, takva zla sreća guli kožu i meso, sve dok čovjeka ne svede na cvrkutavog kostura.
Sile koje upravljaju svijetom postale su čudovišta. Šta to stvaraju tako savršeno čudovišni? Oni stvaraju tiraniju, a ,, savršena tiranija, nju najavljuje Platon u savršenoj nepravdi – svako je sebi prav, a sve okolo je krivo.
Postoji Bodlerov stih iz davne prošlosti, koji se već vijekovima poigrava na ivicama čovjekove svijesti: “Osjetio sam dah krila bezumlja”. Čovjeku se desilo da okusi takvu prazninu, i odnos prema svijetu se promijenio iz korijena. Unutar čovjeka desila se promjena. Od tog trenutka on postaje prognanik. Progoni ga pustinja čiji dah je moguće nanjušiti čak i u blizini Boga. Iskušenje u takvom okruženju donosi demon grijeha za kojeg možda i ne postoji oproštaj. To je demon o kojem piše i Sioran.
Metafora koja se usko vezuje za stanje koje izazva ovakav demon jeste – pustinja u srcu. Usred vladavine takve pustinje, ono po čemu čovjek biva okarakterisan jeste - mržnja. Iz raja čovjeka je protjerala upravo mržnja prema sebi. Vremenom se samo povećala dok tog istog čovjeka nije primorala da se zidinama i mašinama ogradi i zaštiti od prirodnog svijeta.
Mržnja jeste rabota kojom sam đavo djela. Ona drži čovjeka zarobljenog između ludila i realnosti. Šta onda ostaje od Raja kojem čovjek teži i kojeg želi na Zemlji stvoriti. Ostaje ono što Sioran naziva grobljem radosti.
Od mrtvih bježimo, njihove riječi nas ne mogu sustići. Ali u gorim grobljima nego oni boravimo. Platon to još uvijek potvrđuje. Tuga i zebnja, kao i njegova predosjećanja pronašla su put i u našem vremenu. Svjetlost našeg znanja koje dolazi od strane nauke Platon bi odlučno predao prokletstvu i potjerao ga u najudaljenije podzemlje. Jer osnovno pitanje u modernom svijetu jeste: Kako se zaustaviti?
Nezaustavljivost je postala nova nužnost. I ona ima nove zahtjeve koji od čovjeka ne traže da on prestane da postoji. To nije dovoljno. Prije toga potrebno je jedno dugo priklanjanje. Vrh nosa neka zemlju dodirne od tako dubokog priklanjanja jednom novom sistemu. Ali bez mogućnosti uspravljanja leđa. Taj položaj čovjek će zadržati zauvijek.?