Vratio sam se pod drveće
koje zna moje umore,
sa tabanima što prepoznaju
svaki prag što vodi nizbrdo.


Nebo je isto,
samo niže spušteno;
da me podsjeti
koliko je teško disati
kad ti dani vise o plećima
kao mokra odjeća.


Ni ptice ne slijeću blizu
kad na ramenima nosiš
mjesecima neizgovoreno.


Bacio sam ljeto na sebe
kao da gasim požar benzinom,
i to dvaput
da se uvjerim da još izgaram.


Bijelo je bilo što nije trebalo da bude.
Bolnička plahta, zid,
presječeni ritam srca
koje kuca samo za poraz.


Pogledao sam u novembar
kao u zatvorsku ćeliju.
U kutiji ćutanja
upitao sam pluća
imaju li snage da izdrže
još jedno "dobro jutro".


Dostojno bi me ispisao Fjodor,
dok pepelom palim još jednu sumnju,
dok mi koraci vuku
obrise onih što su pali
a nisu imali koga da im zapisuje padove.


I šta je čovjek,
ako ne hrpa godišnjih doba
što čekaju prvi snijeg
da prekrije pepeo?


Ni ptice ne traže krila
nad spaljenim ognjištima.
Ipak, uzet ću od Boga kartu
za ovaj novembar.