Postala je predmet moje neprestane žeđi da razriješim misteriju gdje se dodiruju stvarnost i iluzija. Kao da smo se sreli u Ivanjskoj noći, gdje je neki neobuzdani duh spustio veo na to šta je stvarno, a šta smo umislili, pa ne znam mogu li vjerovati svojim očima, ušima i tijelu.

U Ivanjskoj noći, skidaju se sa nas slojevi debele odjeće u koju su nas obukli drugi, jer im je smetala naša nagost, ili mi sami sebe, jer se nismo osjećali dobro u svojoj nagosti. Ostajemo mi. Sve ono što jesmo. Svaka strast, svaki impuls. Sve što krijemo od drugih preko dana. Sve čega se stidimo.

Baš u toj večeri, negdje gdje prestaja java, a počinje san, sreo sam nju.

Nosila je bijelu platnenu haljinu sa valovima. Čista bijela je izražavala njen tamnoputi ten. Držala je nekoliko valova haljine u rukama, da joj haljina ne bi zapinjala za bosa stopala, dok bi hodala po travi. Na vratu joj je bila sitna, skoro neprimjetna, ogrlica sa bijelim kamenom. Kosa joj je bila valovita, sa nekoliko pramenova skupljenih u tanki rep sa svilenom, bijelom mašnom. Sjećam se da sam joj trepavice upoređivao sa vjetrenjačama, a svijetlosmeđe oči s bademima.

Primjetila je i ona mene. Igrali smo ritualni ples oko vatre, čiji su koraci bili poznati samo nama. Lijepo je kad dvoje ljudi imaju nešto poznato samo njima. Neki tajni čvor koji samo oni znaju kako da odriješe. Ona je zamrsila svaki čvor u mojoj glavi. Ionako ih je bilo previše. Igrala je oko vatre vješto stopalima preskačući iskrice.

„Uskoro će zora. Hajde da budemo brzi.“, rekla mi je glasom koji može imati samo nimfa. Siguran sam u to.

Skinuo sam svoje cipele i zajedno s njom, bosim stopalima, spustio se niz brdo, dok se sunce, još uvijek sanjivo i drijemajući, pomaljalo na istoku. Bockali su me kamenje i grančice, ali je njena blizina umirivala svaku nelagodnost. Zaustavili smo se na podnožju i sjeli na vlažnu travu. Sunce je polako počelo da nas osvijetljava i krade nam momenat.

Činilo mi se, kao da sija kroz nju, i kao da se cijela njena pojava sastoji od čestica koje su počele da isparavaju i odlaze prema svijetlom horizontu. Ipak, njen osmijeh nije iščeznuo.

„Hoću li te ikada više vidjeti?“, pitao sam je glasom iz kojeg je govorila čežnja koju imaju samo poete ili oni koji to tek treba da postanu. Čestice njene magije iščezavale su nevjerovatnom brzinom i jedva sam stigao da uhvatim još jedan smiješak koji se oteo.

„Ko zna.“, odgovorila mi je. „Zatvori oči“.

Rekla mi je i spustila vrhove svojih prstiju na moje kapke. Nisam osjećao njihovu težinu, ali sam ipak zatvorio oči. Činilo se kao da traje cijelu vječnost.

Kada sam ponovo progledao, sjedio sam na travi sam. Nimfa je iščezla u svijetli horizont. I posmatrala me zbunjenog negdje iza nekog oblaka.

Kao da sam zaspao i sanjao, ali je san bio toliko jasan, kao da je stvarnost. Ni dan danas mi nije jasno, koji se to duh poigrao sa mnom u Ivanjskoj noći? I da li taj duh zna kako da utolim svoju žeđ sada?

Da li zna gdje je moja Nimfa i kako do nje?

Da li zna kako se brišu granice između stvarnosti i iluzije?

Da li zna da je biti pisac dovoljno zamršeno samo po sebi, još ako mu daš više pitanja da o njima razmišlja?

Da li zna gdje prestajem biti ja i pretvaram se u čestice koji lete prema bijelom horizontu i izranjajućem suncu?

Da li zna ili mu je cilj bio samo da se poigra?

U tom slučaju, nije ništa drugo nego obmana. Okrutan.