Dragi čitaoče,

Predstavljam ti samog sebe. Unaprijed ti se ispričavam zbog pretjeranih uzbuđenja, pa čak i patetike
koje će se eventualno pojavljivati u ovom pismu koje pišem tebi. To ti naglašavam zbog grube
stvarnosti u kojoj često živim; u kojoj ljudi bježe od mene čim počnem govoriti otvorena srca –
upravo onako kako tebi pišem. U očima tih ljudi moj izražaj vjerovatno bi bio pokušaj kataričnog
efekta kojeg kao da silno želim postići u njihovim srcima. Stoga probaj, dragi čitaoče, da me
razumiješ i ne posmatraj me s nelagodom jer postoje ti trenuci u kojima osjećam da si mi ti jedina
preostala nada u ovom svijetu koji se brzo mijenja, nekad i prebrzo da bih se uopšte mogao
prilagoditi njemu.
Udaljavam se od prvobitne zamisli. Vraćam se na početak.
Predstavljam ti samog sebe.
Rođen sam 18. maja 2004. godine u meni dalekoj Holandiji. Dalekoj u svakom smislu. Trenutno
živim i studiram u Sarajevu, pa se trenutno više osjećam kao sarajlija nego kao holanđanin. A
svakako imam potpuno pravo da se tako deklarišem ako iole želimo živjeti u ‘svijetu demokratije’.
Moji roditelji su rođeni ovdje, a Holandija je slučajnost. U životima mojih roditelja se dogodio rat
koji je razorio jednu državu. Iz bratstva i jedinstva (tom idejom su bili učeni čitav život) dobili su
razlike začinjene mržnjom. Stoga u ratu čovjeku ostaju samo već spomenute slučajnosti, kao npr.
moje mjesto rođenja. Naši životi u Holandiji su time slučajnosti mojih roditelja, a meni je to bio
početak vlastitog života. Tamo sam živio i s bakom koja je umrla 2010. godine. To je bio moj prvi
susret s idejom smrti i to je itekako utjecalo na moj pogled na neke stvari oko sebe. Jedna od načela
koje sam možda sebi tada stvorio jeste da se ne vežem previše za voljene osobe koje su van kuće
(prijatelji i sl.) zbog straha da ću duboko patiti za njima kad ih više ne bude. Ali znam da je donekle
i besmisleno tako razmišljati, pa i živjeti. Pokušavam da se odmaknem od te zle navike.
U Sarajevo smo se preselili s mojih pet godina. Sa šest sam krenuo u osnovnu školu te sam tada
shvatio koliko djeca mogu nekada biti zla. Odjednom kao da je bio fazon ismijavati djecu koja nisu
iz Sarajeva. I takve okolnosti nisu sada same po sebi toliko strašne, ali jesu otvorile vrata nekim
drugim lošim stvarima. Ka npr.: srednja škola. Zamisli, budeš duh pune četiri godine (osim
profesorima). I to ne samo u razredu, nego svugdje u školi. Ali, s pozitivne strane, u takvim
okolnostima možeš početi aktivno čitati, što sam i radio. Gubio sam se u različitim pričama i
radnjama koje bih pročitao. I u tim trenucima bih u potpunosti zaboravio da sam idalje onaj momak
koji na prvi pogled djeluje čudan i zatvoren, a moji vršnjaci onda ne bi išli dalje od prvog pogleda.
Ja mislim da jedino kada sam ozbiljno se zezao s njima jeste za vrijeme velike mature, a tužna istina
jeste da je to bilo uglavnom zbog alkohola, jer kada piješ svejedno ti je s kim si i kakav si s tom
osobom. Najvažnije ti je da ti je samo lijepo. I samo to.
Srećom, upisivanjem fakulteta stvari su postale drugačije sigurno zato što sam trenutno okružen
ljudima koji imaju iste ili slične interese kao i ja u životu. I možda shvatiš kako ti više nitko ne treba
u životu osim tih ljudi. I to me utješi. Utješi me činjenica da nije većinom bilo do mene u osnovnoj i
srednjoj školi. Lijepo mi je, ali se javlja ona moja plašljiva strana koju sam ti već spomenuo, a to je
da ću te ljude izgubiti. Ali pretpostavljam da nema potrebe razmišljati o tome.
Sigurno se pitaš zašto sam ti sve ovo ispričao. Da budem iskren s tobom, ne znam ni ja. Da li bih
trebao imati neki konkretan razlog? Možda da malo ‘odahnem dušom’ što bi se reklo. Uglavnom,
želja da donekle sebe predstavim u ovom pismu je možda najveći razlog. Istina je da sam pisao
uglavnom loše strane moje ličnosti, ali budimo realni i ja i ti: ljudi danas samo žele to čuti. Većinom
ih to najviše zanima. Svakako pogledaj kakvim smo vijestima u novinama okruženi, a narod to
‘kupuje’ bez ikakvih ustručavanja. Najmanje pažnje dobiju pozitivne vijesti, što dosta govori o
nama. Stoga sam se pitao zašto bih o sebi pisao isključivo pozitivno? Ako će me neko iskreno
zavoljeti, zavoljet će moje demone koje nosim sa sobom. Kada to uspije prihvatiti, zavoljet će i
čitavu moju sliku i priliku. Smatram da se mi ljudi volimo vezati za takve stvari jer one
podrazumijevaju da budemo empatični prema takvim osobama. Često želimo pomoći takvim
osobama, ili jednostavno biti tu s njima i upoznati ih. Meni je draža ova druga varijanta: kada me
ljudi ne gledaju kao nekog pacijenta ili slično nego samo žele provoditi vrijeme sa mnom. Kada mi
treba pomoć, sâm ju tražim. Ne treba nitko biti nikakav volonter i pomogne mi.
Hvala ti što si pročitao ovo (ako si pročitao). Uopšte nisi ni trebao pročitati ovo. Pismo je poslužilo
da se ja raspišem i izbacim sve iz sebe. Ali opet – hvala ti što postojiš.