Moj prvi susret s Dylan Dogom dogodio se gotovo slučajno, ali je ostavio dubok trag koji traje i danas. Sve je počelo s epizodom 81 Dylan Dog Extra – "Johnny Freak" u izdanju Ludensa. Posudio mi ju je drug koji uopće nije bio ljubitelj stripova, i upravo je to bilo zanimljivo – ja sam mu vratio taj primjerak, ali se sjećam kako sam ga kasnije stalno nagovarao da mi ga opet posudi ili proda. Dotad sam čitao samo klasike poput Bleka, Marka i Zagora, junake čija su pravila jasna i čiji je svijet crno-bijeli. No Dylan je bio nešto sasvim drugo. Bio je to prvi strip junak koji me potpuno zarazio i natjerao da drukčije gledam na svijet stripa.

Kasnije sam kod drugog školskog druga često znao baciti pogled na kolekciju Dylan Doga koju je skupljao njegov otac. Taj osjećaj da stojiš pred policom punom nečega što ti se čini kao cijeli novi svemir bio je poseban. Na kraju mi je poklonio dva izdanja – Extra 88 "Iznad smrti" i redovno izdanje 133 "Kovčeg s blagom". Taj trenutak bio je prijelomna tačka: od tada je moja ljubav prema Dylan Dogu postala ozbiljna i trajna.

Dylan Dog je "istraživač noćnih mora", detektiv koji luta između stvarnosti i nadnaravnog, pokušavajući razriješiti slučajeve gdje se horor miješa s ljudskim slabostima. Za razliku od superheroja, on je ranjiv, emotivan, nesavršen. Upravo zato ga je lako povezati sa stvarnim životom – jer Dylan nije mitski spasitelj, već čovjek koji, unatoč svojim strahovima i nesigurnostima, nastavlja pomagati drugima. Njegove priče nas uče da prava čudovišta često ne dolaze iz tame, već iz ljudskog srca, a da hrabrost ne znači ne osjećati strah, već ga prihvatiti i nastaviti dalje.

I tu leži razlog zašto je jedan jedini Dylan Dog – strip koji ne samo da se čita, već se i doživljava.