Paradigma predstavlja skup uvjerenja kroz koja doživljavamo stvarnost. Svi ih imamo – najlakše ih je razumjeti kroz religijsku prizmu: svako nosi svoje, subjektivno viđenje kako svemir funkcioniše. Ponekad se ta viđenja preklapaju, ali pravi kuršlus nastaje kada naše vlastite paradigme nisu čvrsto utemeljene.
Nježno molim te – nježno me ubijedi da te trebam.
Otkrij mi svoju ljubav, pa da ti dam svoju.
Iznenadila bi se šta sve nudim zauzvrat.
Po kojim pitanjima sam vičan.
Zato nježno. Jer iz trzaja – možda bih se povukao.
Nježno, zato, molim te.
Najčudnije mi sada fale stvari iz te prethodne, nazovimo je tako – veze.
Sve tri riječi odjekuju drugačije u meni:
-Prethodne, jer jeste prošla, ali nije bila samo nešto.
- Nazovimo, jer nismo formalno bili zajedno, ali…
-Bila je to veza.
Fali mi njen smiješak koji sam nekako uvijek znao izvući.
Fali mi onaj humor u tmurnim situacijama – s kojim smo u dubine zalazili kao da su plićaci.
Fali mi taj čupavko.
Eh, to je to.
Najživlja osoba koju sam imao privilegiju upoznati.
Čak joj je i svaka dlaka na glavi divlja.
Dok miruje, glavom tupka, grimase pravi.
Od tada, u svemu tražim živost.
Mada, često izbjegavam vlastitu odgovornost.
Pazite – da nisam kontradiktoran, ne bih studirao pravo.
Niti bih imao potrebu za pisanjem.
Zato – nadam se da ćemo se tom čupavku jednog dana svi iz dubine srca zahvaliti.
Radi nje sam izbrusio tehniku. Našao ton svog pisanja.
Hvala ti, evo – od mene.
Na ostale se čeka, ali ne sumnjam – i oni će ti biti zahvalni.
Istovremeno, prezirem ondašnjeg sebe.
Istrajavam u tom preziranju, i protiv njega se borim snagom potrebnom da zvijezda umre.
Da bi postala crna rupa.
A crna rupa – sve guta. Sve privlači.
Svaki moj uzbudljivi eksperiment, bar u ovom univerzumu, završi kao crna rupa.
Ali... čak i ta crna rupa pripada univerzumu.
A univerzum je, kako znamo, nastao iz iskre.
Ta iskra obuhvata sve:
i rupu, i smiješak, i melanholiju, i svaku dnevnu fantomsku nostalgiju.
Obuhvata i onaj neobjašnjivi osjećaj kad se sjetiš nečijeg osmijeha i počneš se smješkati sam.
Obuhvata njen trag – njen pečat.
Teško je to sve svesti u paragraf. Skidam kapu svakom ko pokuša.
Olakšanje nastaje kad shvatiš: crna rupa nije sve što je ostalo.
Da u svakom kosmosu, pa i u mom mikrokosmosu, postoji nešto unikatno.
I da i ja, u svojoj malenkosti, imam čast učestvovati u stvaranju tapiserije postojanja.
Jer svaki dan iscrtavamo po jednu vinjetu. Samim time što jesmo.
To pokušavam: približiti osjećaj potpuno novih senzacija. Onakav kakav su možda pokušali prenijeti oni što su 16. jula ’69. kročili gdje niko prije nije. Da li su vjerno to prenijeli…
